28. pro 2012.

HISTORIJA - Hitlerov specijalni oklopni voz "Führersonderzug" - tadašnje čudo tehnike

Ne znam zašto, ali u posljednje vrijeme me hoće ovi tekstovi oko željeznica. Prije par dana objavio sam priču o oklopnom vozu kod Gradačca, a evo naletjeh i na jednu interesantnu priču o nekoć najsavremenijem vozu koji se kretao evropskim šinama, prije sedamdesetak godina, Hitlerovom specijalnom oklopnom vozu zvanom "Führersonderzug Bradenburg".

Vrlo često je korišten za njegova putovanja evropskim kontinentom, a također je poslužio i kao komandno mjesto oružanih snaga za vrijeme kampanje na Balkanu 1941. godine. Do 1940. godine voz je nosio ime ''Amerika'', a kasnije je preimenovan u Führersonderzug ''Brandenburg''. 

Uobičajeni sastav voza, prema dostupnim izvorima, izgledao je ovako:
1. Lokomotiva
2. Lokomotiva
3. Oklopljeni vagon s protivvazdušnim topovima 20 mm (Flakwagen)
4. Vagon za prtljagu
5. Hitlerov lični vagon (Führerwagen)
6. Komandni vagon s prostorom za konferencije i središtem veze (Befehlswagen)
7. Dodatni komandni vagon za ostalo komandno osoblje (Begleitkommandowagen)
8. Vagon restoran
9. Vagon za spavanje za goste
10. Vagon za spavanje za goste
11. Kupaonica (Badewagen)
12. Vagon restoran
13. Vagon za spavanje za osoblje
14. Vagon za spavanje za osoblje
15. Vagon za novinare (Pressewagen)
16. Vagon za prtljagu
17. Oklopljeni vagon s protivvazdušnim topovima 20 mm (Flakwagen)
Sastav voza mogao se mijenjati, dodavanjem ili izostavljanjem pojedinih vagona prema potrebi.
Führersonderzug u stanici Hendaye na špansko-francuskoj granici, razgovori Hitler - Franco, decembar 1940. godine

Kao što je poznato iz historije, Nijemci su za april 1941. godine planirali vojnu intervenciju u Grčkoj preko teritorija Bugarske (operacija ''Marita''). U cilju osiguranja operacije ''Marita'', ali i operacije ''Barbarossa'' tj. planiranog napada na SSSR, Nijemci su strpali u torbu (političkim putem) Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku, a na kraju i Kraljevinu Jugoslaviju.
Neposredno prije početka operacije na Balkanu, u Kraljevini Jugoslaviji došlo je do prevrata (27. marta) i vlast je preuzela anglofilska struja. Nakon prevrata, unatoč uvjeravanjima nove vlasti da će poštivati obaveze iz netom (25. marta) potpisanog Trojnog pakta, Hitler je odlučio uništiti Kraljevinu Jugoslaviju vojnički i kao državu.
Ovaj kratak historijski uvod bio je nužan radi boljeg razumijevanja zašto je Hitler nadzirao operacije na Balkanu sa željezničke pruge. Komanda njemačkih oružanih snaga našla se u velikoj vremenskoj stisci s obzirom na potpuno novu i ranije neplaniranu ratnu operaciju. Potrebne vojne snage ipak su uspjeli prikupiti u kratkom roku, no to je izvan ove priče.
Jedan od naglo iskrslih problema bio je: gdje smjestiti Hitlerov glavni stan (Führerhauptquartier) za operacije na Balkanu? Prvobitno, dok je planirana balkanska kampanja bila ograničena na Grčku (''Marita''), Hitler nije namjeravao napuštati Berlin. Međutim, s obzirom na širenje područja operacija pokazala se potreba da bude bliže ratištu. Logičan izbor bio je Beč. O tome se i razmišljalo. No, s obzirom na logističke i sigurnosne probleme odlučeno je: Führerhauptquartier će biti u vozu!
Izabrano je mjesto pod imenom Mönichkirschen u Donjoj Austriji. Voz je smješten na obližnjoj lokalnoj željezničkoj pruzi (koja je bila zatvorena za promet) i to u neposrednoj blizini tunela, kako bi se kompozicija mogla skloniti u slučaju vazdušnog napada. Za ovu prigodu Führersonderzug dobio je novo ime: ''Frühlingssturm'' (proljetna oluja).
Koliko je poznato, to je bio jedini slučaj u II. SR da je Adolf Hitler komandovao ratnim operacijama iz voza. Evo kako je izgledao sastav Führersonderzug-a u aprilu 1941. godine, uključivo i imena osoba koje su koristile smještaj u pojedinim vagonima:





Mönichkirschen, april 1941. godine
Adolf Hitler i komadant Luftwaffe Reichsmarschall Hermann Göring:

Komandni vagon (Befehlswagen): načelnik OKW Generalfeldmarschall Wilhelm Keitel, komadant kopnene vojske Generalfeldmarschall Walther von Brauchitsch i Adolf Hitler:

Hitler na ulazu u vagon

Posjet saveznika: regent Mađarske admiral Miklos Horthy

Još jedan saveznik: bugarski car Boris III. Uz Hitlera su ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, načelnik OKW Generalfeldmarschall Wilhelm Keitel, Reichsleiter NSDAP Martin Bormann i načelnik operativnog odjela OKW general Alfred Jodl





OSTALI SPECIJALNI VLAKOVI

Civilni i vojni čelnici trećeg Reicha očito su voljeli putovati željeznicom, pa su uz Hitlerov voz korišteni i ovi specijalni vozovi (sonderzug):
- Ministerzug (voz za ministre) koji su najčešće koristili ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i reichsführer SS Heinrich Himmler
- Sonderzug "Afrika" (zvao se još i "Braunschweig"), koji je koristio načelnik OKW (Oberkommando der Wermacht) feldmaršal Wilhelm Keitel
- Sonderzug "Asien" (zvao se još i "Pommern") koji je koristio Hermann Göring
- Sonderzug "Atlantik" (zvao se još i "Auerhahn"), koji je koristio vrhovni komandant ratne mornarice (Kriegsmarine) 
- Sonderzug "Atlas" (zvao se još i "Franken"), koji je koristio operativni stožer oružanih snaga (Wehrmachtführungsstabes)
- Sonderzug "Enzian", koji je koristio šef obavještajnog odjela Luftwaffe 
- Sonderzug "Ostpreussen" (zvao se još i "Sonderzug 4"), koji je koristio glavni stožer kopnene vojske
- Sonderzug "Robinson 1", koji je koristio glavni štaba Luftwaffe 
- Sonderzug "Robinson 2", koji je koristio načelnik glavnog štaba Luftwaffe
- Sonderzug "Steiermark" (zvao se još "Heinrich" i "Transport 44"), koji je koristio reichsführer SS Heinrich Himmler
- Sonderzug "Westfalen", koji je koristio ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop
- Sonderzug "Württemberg", koji je korišten za potrebe glavnog štaba kopnene vojske (Generalstabs des Heeres)

25. pro 2012.

HISTORIJA - Božićno primirje 1914. - trijumf ljudskosti

Vjerovatno najupečatljiviji događaj u cjelokupnom toku Prvog svjetskog rata. Slovo ljudske historije koje govori da će ljudskost, čovjekoljublje i život uvijek biti ljudima draži od mržnje i ubijanja zarad zemlje, principa, resursa i vladara koji frontove na kojima njihovi vojnici ostaju u blatu nisu ni vidjeli.

Na Badnje veče 1914. godine, u vrijeme Prvog svjetskog rata, usred bitke koja je trajala danima, izgladnjeli, promrzli vojnici sa obje strane (Nijemci i Škoti), oglušujući se o naređenja pretpostavljenih, izašli su iz svojih rovova, našli se nasred ničije zemlje i - igrali fudbal.
Naime, na zapadnom frontu u Belgiji, daleko od kuće, ratujući za ko zna više šta, obični vojnici su počeli da napuštaju rovove i krenuli, nenaoružani, ka neprijatelju kog su do tada mrzjeli i prezirali. Bitka je odnijela mnogo života, vojnici su umirali od metka, gladi, mraza. Svi su htjeli kućama, da ostave puške i prigrle ženu i djecu, roditelje, braće i sestre .I svi su u strahu od vojnih sudova, pogubljenja i zatvora ostajali na položajima i pucali pravo ispred sebe. Sve do Badnje večeri, kada je ljudima prevršilo umiranje za tuđe volje, planove i naređenja.

Ne zna se ko je prvi krenuo. Više nije ni važno. Puške su zaćutale, i do maloprije smrtni neprijatelji našli su se na sredini, na ničijoj zemlji u sred tuđine, i čestitali jedni drugima Badnje veče, pjevali svoje tradicionalne pjesme, razmjenjivali slike porodica, piće, zalihe hrane i cigare. Mir se proširio na cijeli front. Ko zna kako, našla se i lopta i odigrana je prava fudbalska utakmica, kao da je sve u redu, kao da je mir, kao da su sa druge strane prijatelji (Nijemci su dobili 3:2, što nije ni važno). Pao je dogovor da se preko Božića ne ratuje, što je na kraju potrajalo nekoliko dana, jer niko nije htio prvi ponovo da zapuca.
Generali i komandanti na obje strane bili su ogorčeni, pala su suđenja, degradacije, otpuštanja činovnika i razna druga kažnjavanja. Rat se nažalost nastavio. Ali te jedne večeri, prije 86 godina, ljudskost i razumijevanje su pobijedili. Barem na trenutak.

24. pro 2012.

POLITIKA - Nemamo samo mi višeglavo predsjedništvo!

Evo jednog interesantnog predavanja svima onima koji nikad nisu čitali bilo šta iz ustavnog prava, pa pričaju po dijaloškim emisijama, pišu po portalima i kvazi-kolumnama, da ne postoji zemlja sa institucijom Predsjedništva, nego može biti samo jedan predsjednik. Slažem se, i ja bih volio da bude predsjednički sistem u našoj zemlji, ali pogledajmo kako izgleda Predsjedništvo Švajcarske Konfederacije, ili, kako je ono po švicarskom Ustavu nazvano, Savezno vijeće.

Savezno vijeće je kolektivni šef švajcarske države.

Vijeće ima 7 članova (ministara) na čelu pojedinih resora. Članove Saveznog vijeća bira Savezna skupština Švajcarske, a njihov mandat je ograničen na 4 godine. Nema ograničenja reizbora, tako da su pojedini članovi na svojim funkcijama i po nekoliko desetina godina, što je u praksi dovelo do porasta ugleda ovog organa zahvaljujući autoritetu njegovih članova.

Predsjednik i potpredsjednik Saveznog vijeća se biraju iz redova članova Saveznog vijeća, a mandat im traje samo godinu dana, poslije čega potpredsjednik preuzima predsjedničku funkciju, a bira se novi potpredsjednik. Iako predsjednik Saveznog vijeća predstavlja državu prema inostranstvu i generalno se smatra predsjednikom Švajcarske, on je zapravo samo primus inter pares (prvi među jednakima) u odnosu na ostale članove Saveznog vijeća.

Savezno vijeće je po ustavu pomoćni organ Savezne skupštine koji obavlja izvršne poslove po instrukcijama i u oblastima nadležnosti Skupštine - ali u je praksi steklo takav autoritet da je u stanju da utiče i na odluke Savezne skupštine.

Članovi Saveznog vijeća Švajcarske Konfederacije
  • Simoneta Somaruga (SP): Ministarstvo pravosuđa i policije (EJPD)
  • Didije Burkhalter (FDP): Ministar inostranih poslova (EDA)
  • Ueli Maurer (SVP): Ministar odbrane, sporta i sigurnosti naroda (VBS)
  • Alen Berse (SP): Ministar unutrašnjih poslova (EDI)
  • Johan Šnajder-Aman (FDP): Ministar ekonomije (EVD)
  • Doris Lojthard (CVP): Ministarstvo životne sredine, saobraćaja, energetike i komunikacija (UVEK)
  • Evelin Vidmer-Šlumpf (SVP): Ministar finansija (EFD)

HUMOR - Sedam stanja društvenog duha Bosanaca i Hercegovaca

"Postoji pretpostavka, u medijima i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku. Ima nešto skoro mistično u životnom stilu većine bh. građana.
Broj sedam ima svoju mitsku povijest: krišćanstvo trvdi da je bog stvorio zemlju za sedam dana, govori se o sedam smrtnih grijehova; islam i judaizm govore o sedam nebesa. U Bosni i Hercegovini možemo govoriti o sedam stanja društvenog duha zbog kojih nam je ovako kako nam je. Ovi dokazi su izvedeni iz društvene prakse.
Prva tri dokaza spadaju u sferu političkog mišljenja: 
1. «Dobro je, samo nek ne puca!» - Mir se u BiH shvata kao odsustvo rata. Sve dok te neko ne ubija, ili tebe ne tjera da ubijaš – život je dobar. Mir se ne shvata kao napredak, kreativnost i inventivnost. Mir se shvata isključivo kao odsustvo fizičke prinude.
2. «Izdržao je Mujo i gore!» - Ovaj pricip herojstva u trpnji obezbjeđuje da nema želje za bilo kakvim individualnim ili društvenim napretkom. Kapacitet Muje da trpi je neograničen.
3. «Ne talasaj» - Ukoliko neki pojedinac i poželi da akcijom provede promjenu, aktivira se društveni princip «Ne talasaj». Društveno okruženje se obrušava na pojedinca, demontira njegovu ili njenu akciju koja vodi promjeni i teži da pojedinca vrati u mediokritesku ravan poznatu pod imenom «Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane».
Slijedeći dokaz pripada sferi duhovnosti: 
4. «Ako Bog da» - Primjena uzrečice «ako Bog da» u svakodnevnom jeziku poprimila je razmjere panademije. «Ako Bog da» pokriva sve od ekonomskog prosperiteta do seksa. Polaganje ispita na fakultetu, zakazana kafa za sutra popodne, politički napredak, sportska kladionica, izgradnja auto-puta – zapravo sve - zavisi od Božije volje. Ovaj komotni determinizam oslobađa odgovornosti za bilo koju akciju. Sve je u Božijim rukama, pa tako nema potrebe za bilo kakvim planom, strukturom, ili, ne daj Bože, zalaganjem. Prebacujući na Boga da se brine da li će im zagorjeti ručak, da li će im dijete postati narkoman ili da li će vlada povećati porez, Bosanci i Hercegovci su uspješno skinuli sa sebe svaku odgovornost za vlastiti život.
Slijedeća dva dokaza su iz domena ekonomskog razvoja: 
5. «Ne mogu oni mene malo platit kolko ja mogu malo radit.» - Ova drevna bosansko-hercegovačka izreka opisuje ekonomsku mudrost stanovnika jedne od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Nije poznato da se ovakva ekonomska misao pojavljuje i u jednom drugom svjetskom jeziku, osim u bosanskom, srpskom i hrvatskom.
6. «Nema ja vremena da radim» - Moderna bussines misao u BiH bilježi još jedan doprinos svjetskim ekonomskim teorijama. Ovaj misaoni dijamant, koji transcendira logiku i fiziku, uspješno devastira svaku do sada poznatu ekonomsku doktrinu. Princip «Nemam ja vremena da radim» nastao je krajem 20. stoljeća u BiH kao progresivni bh. pogled na tranziciju ka slobodnom tržištu. U svakodnevnoj praksi očituje se u i u slijedećim formulama: «Daj meni i daj odmah!», «Pare dolaze same, samo treba skontat kako!» i «Previše sam ja pametan/a da bih radio/la.»
Sedmi dokaz je iz domena fizike i oslanja se na Opću teoriju relativnosti: 
7. «Ma» - Početak rečenice sa «Ma, ...» omogućava dosljedno rušenje svakog struktuiranog napora . «Ma,..» obezvrijeđuje svaki rad, odluku, svaki konstruktivni pokušaj i svaki izniman rezultat. «Ma, daj, šta on ima doktorirat, a ja išo s njim u školu?»; «Ma, hajde popi, ba, jaro!» (npr. upućeno liječenom alkoholičaru); «Ma, ne mogu se ja njoj zamjerat...», i mnogi drugi primjeri uvijek su u funkciji relativizianja svakog idividualnog ili kolektivnog napora. Riječ «Ma» je riječ-zločinac i morala bi biti stavljena izvan zakona.
Žalosno je što Evropa nikako da prihvati fatalnu privlačnost ovih sedam stupnjeva duhovnog razvitka u BiH. To je ista ona Evropa koja radi od jutra do mraka, a i vikendom, ta anti-neradnička, racionalna, bosnofobična Evropa! Ta Evropa koja njeguje svoju demokratiju, svoju nauku i umjetnost, koja ima auto-putove, parkove, bazene i sportska igrališta. Mi u takvu Evropu nećemo!" (blog Harisa Pašovića)

18. pro 2012.

HISTORIJA - Oklopni voz kod Gradačca

Operacija "Oklopni voz" u Gradačcu dogodila se u vrijeme kada je agresor bio najjači, kada je jedan veliki dio teritorija RBiH bio već okupiran i kada se odbrana naše zemlje našla u velikoj neizvjesnosti.

Šizofreni Karadžić

Godina je 1992. Vojska Republike Srpske (VRS) probojom kroz Posavinu, predvođena generalima Momirom Talićem, Novicom Simićem i Slavkom Lisicom, operacijom "Koridor" okupirala je tokom juna i jula Modriču, Derventu i Odžak, a bezrazložnim i iznenadnim povlačenjem hrvatskih jedinica u Slavoniju, 6. oktobra 1992. predat im je i Bosanski Brod.

Tako je VRS, izuzimajući otpor HVO-a u Orašju, izašla cijelom dužinom rijeke Save na državnu granicu BiH. Gradačac je ostao jedini grad u Posavini koji je branila i odbranila bosanska vojska. Na taj grad svakodnevno su ispaljivane hiljade artiljerijskih projektila.

Djelovanja aviona po Gradačcu nastavljena su i nekoliko dana poslije 9. oktobra 1992., kada je Rezolucijom UN-a 781 uvedena zabrana letova iznad BiH. Radovan Karadžić je bio opsjednut osvajanjem Gradačca te je često u svojim šizofrenim TV nastupima izjavljivao: "Uskoro ću popiti kafu na kuli Zmaja od Bosne". Novinari na "Srpskom radiju Šamac" Gradačac su u svojim emisijama nazivali "loto grad", objašnjavajući da u njemu nema nijedne kuće bez sedam pogodaka.

Bitka za oklopni voz na ulazu u Gradačac, u "crnoj kutiji agresorskih srpskih poraza u BiH", zauzima posebno mjesto. Nakon silnih bezuspješnih pokušaja da zauzme Gradačac, agresor poduzima ofanzivu 22. oktobra 1992. u kojoj munjevitom akcijom planira za nekoliko sati zauzeti grad, tako što paralelno s tenkovsko-pješadijskim napadom na linije branilaca upućuje oklopni voz opremljen najsavremenijim borbenim sredstvima i elitnim jedinicama, natrpan ogromnim količinama naoružanja i municije.


U vozu je bilo municije više nego u skladištu Drugog korpusa Armije RBiH, a mi smo se već bili suočili s nestašicom materijalnih sredstava. Bilo je tu pamova, patova, maljutki, protivoklopa, minobacača, megafona, spremne srpske zastave...

Voz je krenuo sa stanice u Modriči i došao do Gornjih Bara u zoni odgovornosti Požaričke čete 107. viteške gradačačke brigade. Prvo je ujutro u 7.45 sati u rejonu Vide 2 otpočeo napad tenkova i transportera. Krenula je žestoka borba. Prema tajnom planu VRS, oklopni voz je trebao da uđe u industrijsku zonu Gradačca, da bi po ulasku agresorske snage jednim dijelom blokirale pristup vozu, a drugim izvršile udar sleđa na snage odbrane na potezu Požarike - Srednjoškolski centar Vida i time zauzele centar grada.

Omer Kujraković, komandir voda 2. čete 7. bataljona 107. viteške brigade, imao je samo 20 vojnika sa sobom, a morao je nešto učiniti da zaustavi grdosiju na šinama i najezdu neprijateljske žive sile.

Zaustavili grdosiju

- Gledao sam s mutvaka jedne nezavršene kuće kada jedan moj vojnik i jedan vojnik Požaričke čete RPG-om gađaju voz. Kad ga pogode direktno, na vozu samo fleka ostane, ništa mu protivoklopno oružje nije moglo - sjeća se Kujraković.

Prijelomni trenutak bitke bio je dolazak gradačačke tenkovske jedinice na samo mjesto megdana s oklopnim vozom. Tenk, kojim je komandovao Sead Osmanović, ispalio je četiri pancirne granate na oklopni voz, nakon čega se on zapalio. Iako su s voza na tenk djelovali maljutkom, zbog blizine od nekoliko stotina metara, pokušaj je bio neprecizan.

Bio je to početak kraja grdosije koja je krenula u osvajanje Gradačca. Neprobojni bedem sastavljen od pancirnih srca bosanskih ratnika zaustavio je grdosiju. Borbe su trajale sve do večernjih sati, a pobjedi su znatno doprinijeli i borci iz Gračanice. Naredna tri dana gradačački branioci izvlačili su zarobljeno oružje i municiju s voza.

Gradačac, grad svijetlih tradicija u kojem je još u doba slavnog Huseina-kapetana Gradaščevića rođena ideja o samostalnosti države BiH, predstavlja jednu od blistavijih epizoda odbrane Bosne od 1992. do 1995. godine. Gradačačka 107. viteška brigada bila je jedna od najbrojnijih brigada u Armiji RBiH, kontrolirala je liniju dugu 70 kilometara i bila ukrašena multietičnim sastavom od početka do kraja agresije na RBiH.

Oktobar 1992. bio je velika raskrsnica, poslije koje ništa više nije bilo isto na gradačačkom ratištu. Da je ovo dan od sudbinskog značaja za odbranu Gradačca i ovog dijela Bosne, pokazuje i to da je 22. oktobar, kao praznik pobjede, postao dan općine Gradačac.

Pobjeda je odjeknula širom BiH

Pokojni brigadir Ivan Mijačević Mijač, komandant 107. viteške gradačačke brigade, o tom historijskom danu za života je kazao:

- U vozu je bilo municije više nego u skladištu Drugog korpusa Armije RBiH, a mi smo se već bili suočili s nestašicom materijalnih sredstava. Bilo je tu pamova, patova, maljutki, protivoklopa, minobacača, megafona, spremne srpske zastave... U tom općem napadu na Donje Ledenice, Gornje Bare i dalje prema Požarikama Srbi su upotrijebili sve što su imali. Branioci su briljantno odradili posao, posebno tenkovska posada, četa s Požarika i interventna jedinica koju su predvodili Adem i Bajro. Znatno je poboljšan moral svih branilaca Gradačca, a pobjeda je odjeknula širom BiH.

Postoje neki ratni događaji koji se odigraju u određenom trenutku, a na prvi pogled se čine sasvim običnim. Tek kasnije postanemo svjesni historijske važnosti tih događaja koji se, kad prođe vrijeme, proučavaju sa svih aspekata: vojnih, teorijskih, psiholoških, socioloških... (otisak.ba)

13. pro 2012.

HISTORIJA - Državni arhiv u Dubrovniku - riznica historije

"Netko je davno rekao kako su arhivi  zapravo “pamćenje naroda”, jer stari spisi koji se ondje čuvaju predstavljaju nepresušno vrelo za poznavanje i proučavanje povijesti i kulture nekog područja, naroda, pa i čitavog čovječanstva.
Palata Sponza, sjedište Državnog arhiva u Dubrovniku
Prema količini gradiva koje je u njemu pohranjeno, prema njegovoj starosti i napose vrijednosti, Državni arhiv u Dubrovniku jedan je od najbogatijih u ovome dijelu Europe, uz  bok  onima  u  Vatikanu,  Beču,  Veneciji  ili  Carigradu.
27. 05.1358.
HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 14. st., PP. 34. “Višegradska povelja”, ugovorna isprava ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I., kojom utvrđuje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva nad Dubrovnikom kao gradom Dalmacije, uz uvijete koje je ugovorio s dubrovačkim poslanicima.
Još od svojih najranijih početaka Dubrovnik je, kao srednjovjekovni grad - komuna, a potom i kao republika - dakle samostalna država - posvećivao veliku pozornost pisanoj riječi i brižljivom čuvanju dokumenata. Poznato je da su se veoma vrijedne isprave i povelje čuvale na najsvetijem mjestu - u dubrovačkoj katedrali, među relikvijama svetaca. Upravo ovoj ljubavi i brizi starih Dubrovčana prema pisanome dokumentu možemo zahvaliti što danas naš arhiv u svojim spremištima pohranjuje vrijedno arhivsko gradivo, nastalo kroz gotovo tisuću godina - od početka 11.  stoljeća,  pa  sve  do  naših  dana.
No, svakako, najvrjednije su one arhivalije koje pripadaju fondovima Dubrovačke Republike. Najstariji originalni dokument koji se ovdje čuva potječe iz godine 1022. To je bula pape Benedikta VIII upućena tadašnjem Dubrovačkom nadbiskupu Vitalu.
Najstariji dokument u Arhivu, Bula pape Benediktra VIII, datira od 27. 9. 1022.
 godine, sa šifrom "HR-DAD 7. 3. Diplomata et acta 11 i 12. st., PP. 1." kojim papa Benedikt VIII dodjeljuje nadbiskupski palij dubrovačkom (“epidauritanskom”) nadbiskupu Vitalu, utvrđujući njegovu jurisdikciju nad Zahumljem, Srbijom i Travunijom, te nad gradovima Kotorom, Barom i Ulcinjem. 

 
Kao komuna koja je svoj sveukupni razvitak temeljila ne na ratovanju nego na trgovini, Dubrovnik je još tijekom 12. i 13. stoljeća sklopio više ugovora o prijateljstvu i slobodi trgovanja sa sličnim komunama šireg jadranskog kulturnog kruga. Uz njih, sačuvale su nam se i brojne povelje o miru i trgovini sa  vladarima i velikašima iz bližeg i daljeg balkanskog zaleđa, sa kojima je Dubrovnik nerijetko bivao u sukobima, zbog njihovog ugrožavanja malenog dubrovačkog teritorija i slobodne trgovine.
Za Bosnu i Hercegovinu najvrjedniji dokument je glasovita Povelja Kulina bana, od 29.08.1189.
HR-DADU 7. 3. Diplomata et acta 11. i 12. st., PP. 6. kojom Kulin, ban bosanski podjeljuje Dubrovčanima slobodu trgovanja u svojoj zemlji.
Sve veći zamah trgovine utjecao je, posredno, i na osnutak Dubrovačkog arhiva. Naime godine 1278. dubrovačke su vlasti, a zbog povećanja broja trgovačkih i drugih poslova, koje je valjalo sklopiti u pisanom obliku, odlučile utemeljiti komunalnu notarsku službu. Tako je te godine za prvog javnog notara imenovan učeni Talijan Tomasino de Savere. U notarske knjige Tomasino i njegovi nasljednici marljivo su upisivali razne trgovačke i kupoprodajne sporazume stranaka, potvrde o posudbi novca, ženidbene ugovore, oporuke dubrovačke vlastele i pučana - ukratko sve ono što je obilježavalo svakodnevni život Grada. Te notarske knjige danas nam omogućuju da do najsitnijih detalja, kroz stoljeća, pratimo i proučavamo Dubrovački dnevni mikroživot, da saznamo kako su se sklapali određeni poslovi, čime se trgovalo, tko se ženio, a tko udavao, tko je bio bogat, a tko siromašan, i još puno, puno toga.
22. prosinca 1433.
HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 15. st., PP. 19.
Privilegium navigationis ad partes orientes” - dozvola plovidbe u istočne zemlje. Privilegij crkvenog koncila u Baselu kojim se dopušta Dubrovčanima slobodna plovidba i trgovanje sa svim zemljama Orijenta. Dopušteno im je prevoziti hodočasnike i robu u Svetu Zemlju, održavati veze s muslimanima, u njihovim zemljama podizati crkve i postavljati svoje konzule. Ovaj privilegij omogućio je Dubrovčanima da dobiju gotovo isključivo pravo trgovanja s Turcima, a time i velike materijalne dobiti.
Statut grada Dubrovnika i Carinski statut, s kraja 13. stoljeća, razne druge zakonske knjige, te odluke dubrovačkih vijeća, kao vrhovnih organa vlasti, koje u kontinuitetu možemo pratiti od 1301. pa sve do francuske okupacije i pada Dubrovačke Republike 1808. godine, pružaju nam mnoštvo podataka o državno-pravnom ustroju Dubrovnika i njegovom odnosu prema stranim vladarima i državama.
Godine 1358. prestaje vrhovna vlast Venecije nad Dubrovnikom. Od tada pa do 1526. on za svoga vrhovnog suverena priznaje hrvatsko-ugarskog kralja, a više stoljeća plaćao je danak i moćnim turskim sultanima. Ipak, najkasnije od početka 15. stoljeća, Dubrovnik s punim pravom možemo nazivati republikom - samostalnom, suverenom i međunarodno priznatom državom. Širom Mediterana i Europe Dubrovačka je Republika, tijekom više stoljeća imala svoje konzulate i druga diplomatska predstavništva na dvorovima mnogih stranih vladara. Brojni tragovi ovih kontakata - upute poslanicima, pisma konzulima, ali i povelje raznih onovremenih europskih i svjetskih državnika, kraljeva i careva, od Španjolske, Vatikana, Austrije, Turske, preko vladara Njemačke, Francuske, Engleske, pa sve do Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, brižno se čuvaju u Dubrovačkom arhivu.
19. studenog 1458.
HR-DADU-7. 3. 2. 1. Diplomata et acta, Turske isprave, Sultanski spisi, 1.
Ferman turskog sultana Mehmeda II, kojim priznaje isplatu harača od strane Dubrovčana.
Najveći broj arhivskih knjiga i spisa, napose iz starijeg perioda, pisan je na latinskom jeziku, koji je tada bio službeni diplomatski jezik, ali ima i puno dokumenata na talijanskom i hrvatskom jeziku, te na turskom (preko 15.000 turskih akata), i, u  nešto manjem broju, na španjolskom, arapskom, portugalskom, francuskom, njemačkom, grčkom, hebrejskom, ruskom i armenskom jeziku.
28. kolovoza 1757.
HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 18. st., PP. 74. Dopis carice i kraljice Marije Terezije Dubrovačkoj Republici.
     
Sveukupna građa Državnog arhiva u Dubrovniku, podijeljena u nešto više od 400 fondova i zbirki, zauzima prostor od  preko osam i po dužnih kilometara, a najvrjedniji fondovi, oni Dubrovačke Republike, sadrže preko 7.000 uvezanih knjiga i više od 100.000 samostalnih isprava. Također se ovdje čuvaju i rukopisne i tiskane knjige poznatih dubrovačkih znanstvenika i književnika (Gundulić, Palmotić, Getaldić, Bošković - da spomenemo samo neke), ali i bogate zbirke starih zemljopisnih karata, fotografija, razglednica, novina, časopisa te raznih planova i skica." (dad)
Godina 1805.
HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 19. st., PP. 85. Dopis francuskog cara Napoleona vladi Dubrovačke Republike.

7. pro 2012.

AUTO - (VIDEO) Rekorder u bočnom parkiranju


Ronny Wechselberger je postavio novi Guinnessov rekord u najtješnjem bočnom parkiranju vozeći Volkswagen UP. Između vozila je ostalo samo 14 cm prostora...


Između dva Volkswagen Up-a ostalo je 3,68 metara slobodnog prostora, a to je bilo dovoljno za Nijemca Ronnya Wechselbergera. On je još i ostavio 14 centimetara slobodnog prostora. Službenici iz Guinnesove knjige rekorda udaljenost su mjerili metrom, ali i laserom, da sve bude po propisu. 

No, pitanje je kako će on izaći iz tog parkirnog mjesta?

A ovo je parkiranje s vožnjom u rikverc


6. pro 2012.

SVEMIR - Najspektakularniji noćni snimci Zemlje ikad!

Kako je kazala glasnogovornica Rebecca Roth, satelit koji je snimio snimke toliko je osjetljiv da može otkriti svjetlost samo jednog broda na moru.
 
NASA je objavila neke od najspektakularnijih noćnih prikaza Zemlje iz svemira ikada, donosi Mashable, prenosi Večernji.hr. Snimke ''Crnog mramora'' kombinacije su satelitskih podataka koji su prikupljeni u aprilu i oktobru ove godine. Kako je kazala glasnogovornica NASA-e Rebecca Roth, satelit koji je snimio snimke toliko je osjetljiv da može otkriti svjetlost samo jednog broda na moru.

– Dakle možete zamisliti koliko jasno može vidjeti gradove – kazala je.

Satelit pri snimanju koristi posebnu tehnologiju VIIRS (''Visible Infrared Imaging Radiometer Suite''). Ovaj program detektira svjetlost u rasponu od zelenog pa do gotovo infracrvenog te upotrebljava tehnike za filtriranje kako bi snimio događaje povezane s eksplozijama svjetlosti.
(depo)

3. pro 2012.

E-SHOPPING - (FOTO) Kako izgleda skladište Amazona

Amazon.com, Inc. (NASDAQ: AMZN) je američka e-komercijalna kompanija sa sjedištem u Seattleu, država Washington. Jedna je od prvih velikih kompanije koja je pradavala razna dobra preko Interneta.

Osnovana od strane Jeffa Bezosa 1994. godine, a pokrenuta 1995. godine, Amazon.com je počeo kao online knjižara, iako je ubrzo proširila ponudu, dodajući DVDove, muzičke CDove, softver, video igre, elektroniku, garderobu, namještaj, hranu, igračke i mnogo više.

Amazon je pokrenuo i web-stranice u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Kini i Japanu.

Evo kako izgleda Amazonovo centralno skladište u Seattleu.











2. pro 2012.

ISLAM - Hadždž iz Bosne i Hercegovine: Tragom prvog bosanskog hadžije

Prvi odlazak na hadž iz Bosne zabilježen je 1557. godine, pune 94 godine nakon što su Turci u potpunosti zauzeli Bosnu i Hercegovinu. Taj prvi hadžija bio je neki Sarač Mehmed iz Šejh - Ferrahove mahale u Sarajevu (podatak iz lista "Preporod" od 15.06.1986. godine). Nije zabilježeno kada se vratio sa hadža niti kojim je putem hodio, a čak je nejasno i da li Sarač označava njegovo prezime ili njegovo zanimanje, kako je to tada bio običaj da se ljudi oslovljavaju.

Hadži Jusuf Livnjak nije najstariji bosansko-hercegovački hadžija ( hadž je obavio 58 godina nakon spomenutog Sarač Mehmeda) ali je prvi koji je iza sebe ostavio pisani trag. Njegova životna želja je bila da posjeti sveta mjesta i mezarja islamskih velikana. 
U svom čuvenom putopisu je u opširnim detaljima opisao sve moguće lokalitete kroz koje je proputovao, od Bosne, Sarajeva i Skopja, preko Istanbula, sve do Aleksandrije i Kaira, i dalje do svetih mjesta u Arabiji, i nazad. Put je trajao godinu i deset dana, a cijelim putem Hadži Jusuf Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno zapisivao svaki detalj svoga puta, uključujući manje i veće gradove i mjesta, sela i zaseoke, čak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio. Kada je stigao u Carigrad napisao je da nema ni riječi ni pera koji može opisati ovaj prelijepi grad, a pri dolasku u Mekku i Medinu od ushićenja je propjevao, pa opisao Harem-i Šerif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u prelijepim stihovima. 
U svome dnevniku, kojeg je pisao na turskome jeziku, a kojeg je na bosanski jezik preveo Mehmed Mujezinović, ostavio je trajan dokument iz kojega smo prikupili podatke pomoću kojih smo načinili kartu sa svim stazama kojima se kretao. 
Pretpostavlja se da se rodio zadnjih desetljeća 16. vijeka, no konkretna godina rođenja nije poznata. Postoji podatak da je sredinom 17 vijeka još uvjek bio živ, iz čega se može pretpostaviti da je hadž obavio najvjerojatnije u trećoj ili četvrtoj deceniji svoga života. O njegovoj najranijoj biografiji ostalo je veoma malo podataka, tek činjenice da mu se otac zvao Muhamed, a dva brata Hasan i Omer-efendija. Pridjevak Livnjak kod Jusufa izgleda kao prezime, no zapravo je odrednica Jusufovog livanjskog porijekla.

OSNOVNI PODACI O PUTOVANJU HADŽI JUSUFA:
  • DATUM POLASKA: 20.06.1615. godine
  • DATUM POVRATKA: 01.07.1616. godine
  • VRIJEME NA PUTU: 375 dana
  • DUŽINA RUTE: 8574,8 km
Prijevozna sredstva:
  • konj (Duvno - Sarajevo - Istanbul)
  • lađa (Istanbul - Rodos - Aleksandrija),
  • konj ili kamila (Aleksandrija -Rešid)
  • lađa (feluka) (Rešid - Kairo)
  • konj ili kamila (Kairo - Suec),
  • lađa (Suec - Janbu),
  • konj ili kamila (Janbu - Medina - EL Džuhva),
  • lađa (El Džuhva - Džida),
  • konj ili kamila (Džida - Meka - Medina -Kairo, Aleksandrija),
  • lađa (Aleksandija - Rodos - Solun),
  • konj (Solun - Skopje - Sarajevo - Duvno)
Za vrijeme putovanja hadži Jusuf je prenoćio u 119 različitih konaka.

Ovu rutu sa sitnim izmjenama su bosanske hadžije koristile cijelo vrijeme osmanske uprave u Bosni i Hercegovini. (tekst)

30. stu 2012.

KARTOGRAFIJA - Topografske karte bivše Jugoslavije

Ako ste ikad tražili topografske karte prostora bivše Jugoslavije, kliknite OVDJE. Karte koje je napravio Odjel za kartografiju Ministarstva odbrane SAD-a sigurno će vas pozitivno iznenaditi detaljima i izradom.

9. lis 2012.

FILM - Da li je Jack u Titanicu morao umrijeti?

Još otkad je James Cameron snimio "Titanic" među "znalcima" postoji teorija da je jedna od najromantičnijih scena u povijesti filma - totalna besmislica. 

Naime, mnogi tvrde da se Jack (lik Leonarda Di Caprija) bez problema mogao popeti na splav i preživjeti. Da bi potvrdili tu "važnu" pretpostavku, Mythbustersi Adam Savage i Jamie Hyneman odlučili su teoriju pretvoriti u praksu i vidjeti jesu li u pravu gledatelji ili James Cameron koji je tvrdio da je Jack morao umrijeti da bi Rose preživjela (zbog toga jer splav ne bi mogao izdržati zajedničku težinu).

Mythbustersi su tako ponovno stvorili uvjete kakvi su postojali u trenutku kad je Titanik potonuo i dokazali da je Jack mogao izbjeći smrzavanje da se popeo na splav. Naravno, pozvali su i legendarnog redatelja da bi mu svojim otkrićem "natrljali nos".

Međutim, postoji jedan mali detalj. Naime, Rose je ispod splava trebala staviti svoj pojas za spašavanje i to bi ih održalo na površini.

Posljednja riječ ipak je pripala Jamesu Cameronu koji je zaključio: "Mislim da vam poanta u potpunosti promakla. U scenariju stoji da Jack umire. Mora umrijeti. Možda smo malo pogriješili i možda je splav trebao biti malo manji, ali taj je tip morao potonuti". (index)

Video pogledajte OVDJE

29. ruj 2012.

NAUKA - Zvučna levitacija ili lebdenje objekata uz pomoć zvuka



Naletih na jedan interesantan video koji prikazuje zvučnu levitaciju, a koji ću podijeliti s vama. 

O zvučnoj levitaciji, iz knjige "Civilizacije prije početka zvanične historije" akademika Ruske akademije nauka i umjetnosti Semira Osmanagića.

"Zvucna levitacija

Engleskinja Patricia Slade je 1961. godine bila sa svojim muzem Peterom, britanskim vojnikom, u Iraku. Odlucili su da za godisnji odmor odu u Indiju, odakle je Peter bio rodom. Nakon nekoliko dana provedenih u mjestu Poona, prijatelj im je predlozio da dodju na lokalnu religijsku ceremoniju obecavajuci da ce im biti zanimljivo.

Ceremonija se odvijala na otvorenom. Jedanaest svestenika u dugim bijelim odorama je okruzilo ogromnu stijenu, tesku barem 40 tona. Svestenici su poceli sa tihim ritimicnim pjevanjem. Napravili su jedanaest krugova oko stijene. Jedan od njih je dao signal da stanu. Zatim su stavili kaziprst na stijenu i ... s lakocom je podigli do visine ramena. Nakon dvadesetak sekundi, drzeci trijumfalno stijenu u zraku, odlucili su da je polako spuste.

Ovaj impresivan dogadjaj je negirao postojanje gravitacije. Patricia je razmisljala da, i ako se tezina stijene podijeli na 11 ljudi, to ipak znaci da bi svako svojim kaziprstom trebao podici 3-4 tone (!?)

Ali, najuzbudljiviji momenti su tek slijedili. Svestenici su pozvali dobrovoljce iz publike da im se pridruze. Na muzevljev uzas, Patricia se prva prijavila. Zajedno sa nekoliko drugih posjetilaca i nekoliko svestenika, formiran je krug i ponovo se pocelo sa tihom pjesmom. Kada su dobili signal, svi ucesnici su postavili kaziprst na stijenu i... podigli je. Patricia je bila iznenadjena sa kakvom lakocom je stijena lebdjela u zraku. Napokon je stijena spustena na tlo.

Patricia je osjecala da pjevusenje nije od njih napravilo superljude koji mogu podizati tone. Nekako je citava ceremonija utjecala na tezinu samog kamena koji se opirao postojanju sile gravitacije.

To je bilo iskustvo iz prve ruke o postojanju sonicne levitacije - ili, jednostavnije, lebdjenja prouzrokovanog zvukom.

Poznata je prica o opernim pjevacima koji "visokim Ce" mogu da razbiju vinsku casu. Pronadju rezonantnu frekvenciju case i napadaju je punom snagom. Ali, to ne moze svaki pjevac. Prethodno je potrebno ispuniti dva uslova:

1. Projicirati glas iz dubine stomaka i pri tome ne spustati pluca; time se ne prekida tok kretanja zraka. Jedino dijafragma tjera zrak napolje; pluca su izbacena cime se osigurava neprestano i brzo punjenje zrakom. Sustina je, dakle, imati puni kapacitet pluca uz minimalno disanje.

2. Odrzavati istu frekvenciju citavo vrijeme, sto se postize samo dugogodisnjim treningom. Vecina pjevaca se iscrpi dok pjeva glasno i na istoj visokoj frekvenciji.

Razlog sto casa puca je u neelasticnosti stakla. Kada se glasom proizvede ista rezonantna frekvencija koju ima staklo, i kada se ta frekvencija odrzava neko vrijeme, stvara se pritisak na staklo... prelazi se prag elasticnosti i staklo puca.

Slijede jos dva primjera destruktivne moci zvuka.

John Keeley (1827-1898) je proveo 50 godina svog zivota istrazujuci efekte zvuka na fizicke osobine objekata. Njegovih niz invencija su obogatile ovu nama neobicnu granu nauke. Godine 1887. je otkrio kako da dezintegrira kvarc i ostale tipove tvrdog kamena. Americkoj mornarici je demonstrirao prototip svog zvucnog topa. Godine 1898. je eksperimentirao u rudniku zlata u drzavi New York pred bogatim financijerima; testovi su bili toliko uspjesni i zapanjujuci da je izazvao paniku na burzi u San Francisco-u. Dobio je fondove za daljnje istrazivanje i razvoj, ali je insistirao da jedino on moze da odredjuje tempo i da rezultate objavljuje tek kada ih kompletira. To je naljutilo investitore koji su zatim zatrazili da im predoci dotadasnje rezultate. Nakon sto je to odbio, oni su povukli fondove. John je zapalio sve dokumente i unistio opremu, i starost je dozivio siromasan i zaboravljen.

Profesor Gavraud iz Marseilles-a je bio na ivici napustanja svog posla u inzinjerijskom institutu imajuci stalne napade povracanja. Sumnjajuci da je izvor u njegovoj kancelariji, vrsio je testove na kemijske i radioaktivne materije. Nije nalazio objasnjenja dok, s vremenom, nije shvatio da citava kancelarija vibrira na niskoj frekvenciji koju izaziva susjedna tvornica. To ga je zaintigriralo tako da je izgradio infrazvucnu masinu u obliku ogromne dvometarske pistaljke. Nalikovala je na francuske policijske pistaljke koje su generirale zvuk razlicitih frekvencija, ukljucujuci ultrazvuk, uz koristenje osusenog graska. Prilikom prvog testa gigantske pistaljke tehnicar koji je izvodio eksperiment je...pao mrtav kada ju je ukljucio. Prilikom autopsije pronadjeno je da su njegovi organi bili deformisani i stopljeni u bezoblicnu masu. Profesor Gavraud nije stao na prvom testu. Drugi test je izveo u betonskom bunkeru, okruzenom poljanom. Zrak je pustao vrlo postepeno. I pored toga, pistaljka je uspjela da raznese prozore na kilometar daljine. Nastavljajuci eksperimente, Gavraud je polako stavljao pistaljku pod kontrolu. Uspio je da projicira infrazvuk na specificne ciljeve, tako da je mogao da potpuno razrusi zgrade na 8 km daljine.

Legendarni arapski historicar iz desetog stoljeca, Al-Masudi, napisao je svjetsku historiju u 30 tomova. Obisao je poznati svijet da bi se smirio u Egiptu. Kao sto je Herodot smatran osnivacem historijske nauke u antickoj Grckoj, tako se na istoj razini ocijenjuje doprinos Al-Masudija arapskoj historiografiji. Uglavnom, Al-Masudi daje intrigirajuce pasuse o gradnji piramida:

"...Prvo je magicni papirus postavljen ispod kamenih blokova koje je trebalo transportirati. Onda je kamen udaren metalnom sipkom koji bi uzrokovao da blok pocne da lebdi i krece se poplocanim putem opasanim metalnom ogradom s obje strane. Blok bi se kretao otprilike pedesetak metara i onda spustao na zemlju. Proces bi se onda ponavljao dok ga graditelji ne bi smjestili na zeljeno mjesto."

Da li nam ovo Al-Masudi govori o kreiranju vibracija nastalih udranjem metalnom sipkom koje bi rezultirale zvucnom levitacijom (lebdenjem)? Ili su, pak, sipka, magicni papirus i metalna ograda proizvodili magnetnu levitaciju?

Na Meksickom Yukatan poluotoku nalazi se hram Uxmal koji se pripisuje Majama. Medjutim, lokalne legende govore o prethistorijskoj rasi koja je izgradila originalni kompleks. Oni su upotrebljavali zvuk za pokretanje masivnih blokova i njihovo ugradjivanje. Legenda dalje kaze (Herbie Brennan, The Secret History of Ancient Egypt, 2001) da su graditelji koristili pistaljke da bi pokretali kamene blokove. Velike poplave iz drevnih vremena su prekrile ove tehnike i ljude koji su ih koristili.

S druge strane Atlantika, u Grckoj mitologiji se govori o Jupiterovom sinu Amfionu, koji je pokretao kamene blokove sviranjem na liri. Pisano djelo "Argonautika" opisuje Amfiona i njegovog brata blizanca Zetusa koji su gradili Tebu. "Zetus je bio pravi radnik koji je snagom misica gradio temelje. Iza njega je isao Amfion svirajuci zlatnu liru ... a slijedili su ga dvostruko tezi kameni blokovi od bratovljevih, lebdjeci zrakom."

Drevna kineska poema kaze: "U starim danima, kamenje je hodalo. Da li je to istina ili laz? U drevnim danima kamenje je zaista hodalo. Ovo je istina, a ne laz."

U Centralnoj i Juznoj Americi, oralna tradicija tvrdi da je nekada davno zvuk koristen da pokrece gigantske stijene zrakom.

Pitanje je, da li su ove rasirene legende plod ciste fantazije ili pak, predstavljaju, iskrivljenu memoriju na nekadasnju stvarnost?

Svedski doktor Jarl je svojevremeno studirao na Oksfordu. Za vrijeme studentskih dana se sprijateljio sa mladim Tibetantskim studentom. Nekoliko godina kasnije, dr Jarl je posjetio Egipat u svojstvu clana Engleskog Naucnog Drustva. Te, 1939. godine, posjetio ga je kurir sa Tibeta koji je trazio da dr Jarl hitno dodje na Himalaje. Uskoro je dr Jarl bio u posjeti svom starom prijatelju koji je zauzimao visoku funkciju u Tibetantskoj hijerarhiji. To je bilo doba kada je stari Dalaj-Lama bio bolestan i dr. Jarl je pozvan da da svoje misljenje.

Jednog dana dvojica doktora su posli u obliznji manastir da prisustvuju gradjevinskim radovima. Pri vrhu strme litice bio je otvor u stijeni, nalik na pecinu. Ispred je bila zaravnjena povrsina, plato. Jedini nacin da se dodje do pecine bio je sa vrha litice odakle su se svestenici spustali konopcima. Prilaznog puta nije bilo. Ispred pecine su svestenici imali na programu da izgrade zid. Dr. Jarl je posmatrao liticu visoku 250 metara pitajuci se kako ce da tece gradnja. Polirani kameni blok duzine jednog metra je bio ispred njega i ocito je nekako trebao da bude prebacen na visinu od 250 metara.

Dolaze svestenici sa 19 muzickih instrumenata i formiraju krug od 90 stepeni na udaljenosti od 63 metra od kamenog bloka. Muzicki instrumenti su se sastojali od 13 bubnjeva i 6 truba dugackih po 3 metra. Bubnjevi su bili otvoreni na jednom kraju koji je bio usmjeren prema kamenom bloku. Iza svakog instrumenta je bio red od 8-10 svestenika. Jedan od njih je dao znak i mali bubanj je poceo koncert. Taj bubanj je imao takav ostar ton da se uvijek cuo i kada su svi ostali instrumenti svirali. Ubrzo pocinju i svestenici da pjevuse, polako ubrzavajuci tempo dok nisu dostigli zaglusujucu buku. Prva cetiri minuta se nista ne desava sa kamenim blokom. Sa ubrzavanjem tempa odjedamput se stijena pocinje tresti da bi se uskoro i podigla u zrak povecavajuci brzinu. Smjer je platforma ispred ulaza u pecinu. Nakon tri minute leta kameni blok je prizemljio ispred pecine. Medjutim, koncert se ne prekida. Donosi se novi kameni blok pred svirace i svestenike. Koristeci isti metod, pet do sest blokova dnevno se parabolicno prenosi prema vrhu litice.

Da prica bude interesantnija kompletan tok gradnje je dr. Jarl snimio na svoju kameru. Da ne bi bilo zabune snimio je dva filma koji prikazuju istu stvar. Englesko Naucno Drustvo, za koje je Jarl radio, je konfiskovalo filmove i udarilo na njih pecat "strogo povjerljivo". Rekli su da nece biti deklasifikovani do 1990. godine. Medjutim, ovaj fascinatni prizor sa Himalaja nikada nije ugledao svijetlo dana. A dr. Jarl, kao prvi stranac kome je bilo dopusteno da snimi ovaj dogadjaj, mogao je da pricu prosiri samo svom krugu prijatelja i ponekom magazinu (iz njemackog magazina preneseno u knjizi "The Bridge to Infinity, Bruce Cathie).

Negdje u isto vrijeme, krajem 1930-ih, Austrijski filmski reziser Linauer je bio u posjeti zabacenom Tibetantskom manastiru. Tamo su mu pokazali dva neobicna instrumenta. Jedan je bio gong, precnika tri i po metra. Sredina mu je bila napravljena od zlata, prvi prsten od zeljeza, a drugi od bronze. Udarom u gong bi nastajao kratki, tupi zvuk. Drugi instrument je bio u obliku ovalne posude takodje izgradjen od tri razlicita metala. Zice su bile zakacene njegovom duzinom. Sa instrumentima je koristeno nesto nalik filmskom platnu. Formiranjem zvuka iz prva dva instrumenta, ovo platno je fokusiralo zvuk prema velikim kamenim blokovima. Udarajuci neprestano u gong, svestenici su bili u mogucnosti da s lakocom podizu velike stijene. Ocito je da je zvuk dramaticno smanjivao utjecaj Zemljine sile gravitacije.

Svestenci su objasnili Linaueru da su slicni instrumenti koristeni u drevna vremena za gradnju odbrambenih zidova oko citavog Tibeta. Jos su tvrdili da slicne naprave mogu emitirati zvuk koji razbija stijene u parapamcad, a po potrebi i potpuno razgradjuje bilo koji materijal.

Nakon ovih evropskih posjeta Tibetu dolazi do Drugog svjetskog rata, zatim Kinezi okupiraju Tibet i pocinje doba mraka. Iz kojeg Tibetanci jos nisu izasli.

Desmond Leslie je zabiljezio legende o izgradnji egipatskih piramida ("Flying Saucers Have Landed"). Govori o skupinama svestenika koji su pjevali ispred kamenih blokova podizuci ih na visinu zvucnom levitacijom. Na vrhu kamenih zidova su stajali radnici koji su s lakocom primali visetonske blokove i laganim pokretima ih smjestali na zeljeno mjesto. To je bio razlog sto nikakvi nasipi, platforme, uzad i slicni materijali nisu pronadjeni na mjestima gradnje piramida.

A sad jedna prica sa americkog kontinenta.

Latvijski imigrant u Ameriku, Edward Leedskalnin, je dosao na Floridu 1920. godine. Niski Latvijac, visok samo metar i po sa manje od 50 kg, jedna je od vodecih misterija za americki naucni establisment. Naime, u svom domu je, u periodu od 20 godina, izgradio kameni "grad" koga je nazvao "Rock Gate park". Zivjeci sam, a radeci nocu, Edward je uspio da obradi (isklese), prenese i konstruira impresivne skulpture od velikih kamenih blokova. Procjenjuje se da je u njegovom floridskom dvoristu smjesteno preko 1.000 tona kamenih blokova iskoristenih u gradnji zidova, kula, kamenog namjestaja i umjetnickih skulptura. Nekako je ovaj zilavi Latvijac uspio da uspravi obelisk od 28 tona, napravi kamenu kapiju od devet tona koja se otvara dodirom prsta, izgradi zidove visoke sedam metara... Najteza stijena na njegovom zemljistu je teska 35 tona.

Sve ovo je uradio on sam bez koristenja ikakve masinerije. Nema oficijelnih izjava kako je to uspio osim "prica iz susjedstva" koje kazu da je Edward podizao kamene blokove u zrak, koji su onda lebdjeli kao baloni. Edward je drzao u tajnosti svoje metode da bi samo jednom izjavio slijedece: "Pronasao sam tajnu piramida. Znam kako su Egipcani i drevni graditelji u Peruu, na Jukatanu i Aziji, koristeci samo primitivne alate, obradjivali i podizali u zrak teske kamene blokove."

U epilogu price mozemo reci da ako je Edward i otkrio tajnu zvucne levitacije, odnio ju je sa sobom u grob.

Poznato je, naravno, da djeca i cuju i vide u sirem rangu nego mi, odrasli. Primjera radi, slijepi mis emitira vrlo niske frekvencije koje djeca mogu cuti, za razliku od nas. Doduse, slijepi misevi emitiraju i zvukove u ultrazvucnom rangu koje mogu detekrirati samo precizni instrumenti.

Pocetkom 1970-ih, engleski zoolog koji je studirao slijepe miseve, je imao svoju opremu ukljucenu kada je prolazio pored poznatih britanskih megalita u zoru. Instrumenti su poceli biljeziti vrlo jak i kontinuiran signal. On je to otkrice prenio istrazivacu Paul Devereux-u, koji je, opet, informaciju proslijedio Oksfordskom Institutu za Arheologiju. Tamo ona dolazi do kemicara Don Robins-a koji je bio clan istrazivackog tima za megalite na Britanskim otocima.

Ustanovljava se projekat koji ce trajati nekoliko godina. U oktobru 1978. Robins je instalirao opremu u Oxfordshire-u snimajuci megalite "Rollright Stones". Sa izlaskom sunca, instrumenti su poceli biljeziti brz i stabilan signal koji je dolazio od kamenih blokova.

Naredne cetiri godine projektni tim je obisao sve vaznije britanske megalite. Na svima je pronadjen ultrasonicni zvuk. Vremenom je, naravno, oprema usavrsena i bili su u mogucnosti eliminirati sve smetnje (radio zvukovi, obliznji energetski izvori, geoloski signali). Poredjenje sa modernim gradjevinskim objektima - ulicama, zgradama, mostovima, drvenim i kamenim kucama - su pokazala veliku razliku. Jedini su anticki megaliti generirali ultrazvuk.

Vrijeme, sunce ili kisa, nisu utjecali na pojavu ultrazvuka. Naprotiv.

Kao sto se moze i pretpostaviti, poseban efekat je nastajao kod proljetne i jesenje ravnodnevnice: jutarnji ultrazvuk bi se pretocio u visesatno zvucno zavijanje, znatno intenzivnije nego drugih dana u godini.

Zakljucak je bio iznenadjujuci: kameni monoliti su kreirani sa idejom da proizvode ultrazvucno polje.

Tu iznenadjenja ne prestaju.

Istrazivacki tim se pomjerao u sredinu kamenih objekata. Odjedamput, igla na instrumentima bi pala na nulu. Ultrazvuka tu vise nije bilo. To je izgledalo van pameti. Naime, ultrazvuk proizvodi i pomjeranje trave, lisce, ljudi. Medjutim, ulaskom u centar kao da su se nasli u vakuumu, zasticenom prostoru.

Ekipa je posumnjala da su se instrumenti pokvarili. Uzeli bi druge i - opet bi se ponavljao isti rezultat. Zakljucak koji je slijedio bio je ponovo cudnovat: kameni megaliti su sa svojim sredistem imali ulogu ultrasonicne zastite sa bizarnom tisinom u svom centru.

Pozvani su u pomoc dodatni instrumenti. Gajgerov brojac je poceo mjeriti radioaktivnost. Kameni blokovi kao takvi su pokazivali veci intenzitet od ocekivanog. S druge strane sam centar objekata je pokazivao neuobicajeno niski nivo radijacije.

Magnetometar je pokazao slicne rezultate: megaliti su generirali spiralu od sedam elektromagnetnih krugova koji su opadali u intenzitetu kako su se priblizavali centru. U samom sredistu nije bilo elektromagnetne radijacije.

Zakljucak: nasi Atlantski preci, drevni graditelji megalita su i ovim putem ostavili dokaz o svom sofisticiranom poznavanju ultrazvuka i drugih vrsta radijacije.

Americka svemirska agencija NASA je radila na problemu ultrazvucnih signala od 1959. godine. Napokon, 1984. godine je patentiran prvi primjer ultrazvucne levitacije pod brojem 4447251. Patent je usavrsen 1991. godiine u firmi Intersonics sa ekipom kojoj je na celu akusticni inzinjer Tom Danley.

Patent govori o zvucnoj levitaciji u kojoj imamo dva zvucna izvora na dva kraja tube. Oni salju zvucne valove koji proizvode izvore akusticne energije... kojom se objekti mogu podizati (lebdjeti). Promjenom frekvencije jednog izvora zvuka dolazi do pomjeranja objekta na osi izmedju dva kraja tube. Objekat u tubi ne samo da se moze pomjerati zvukom, vec moze mijenjati svoje stanje: od plinovitog u cvrsto, od cvrstog u tecno. Pri tome se intenzitet zvuka znatno pojacava.

Ovaj patentirani pronalazak se dosada koristio na dva leta Kolumbija Satla: STS 7 i STS 51 A. Uzorci keramike su uspjesno otopljeni a zatim i ocvrsnuti primjenom ultrazvuka.

Vratimo se u doba razvoja prve civilizacije Atlantidjana prije 55.000 godina.

Njihova tijela, um i dusevna supstanca su bili spiritualno balansirani i materijalno neoptereceni. To je bilo doba kada su Atlantidjani usavrsili do perfekcije zvucnu levitaciju za podizanje velikih i teskih objekata. Prvi grandiozni monumenti datiraju iz tog doba.

Radilo se u grupama koje su koncentrirale svoju energiju za proizvodnju zvucnih valova da bi, zatim, podizali i spustali masivne blokove bez upotrebe masinerije. Pri tome je nekoliko ljudi, spojenih ramena, plesalo u krugu u cijem je sredistu bio kameni blok. U pozadini su bili zvukovi bubnjeva i cimbala te glasno pjevanje. Fokusirani na kamene blokove, njihova ogromna mentalna snaga, kombinirana sa energijom pulsirajuceg zvuka, uzrokuje podizanje teskih objekata. (Vigers, "Atlantis Rising")

Vremenom su inzinjeri sa Atlantide glasove i ples zamijenili sa zvucnim instrumentima koji su proizvodili tacno odredjenu frekvenciju... cija je rezonancija omogucavala da se stijene pokrecu, a gravitacija prevazidje.

O tome pisu Sumeranski glineni tableti od prije 6.600 godina ("zvuk moze podici kamen"). Tako su prenoseni kameni blokovi iz Balbeka od hiljadu tona (!) Tako su gradjene piramide od Kine, preko Mesopotamije i Egipta do Srednje i Juzne Amerike. Tako su nastajali vjestacki brezuljci u Britaniji. Tako je uspravljeno 300.000 megalita u Zapadnoj Evropi tokom poslednje, trece, civilizacije Atlantide...

Veo misterija pada."