HISTORIJA - Hitlerov specijalni oklopni voz "Führersonderzug" - tadašnje čudo tehnike

Ne znam zašto, ali u posljednje vrijeme me hoće ovi tekstovi oko željeznica. Prije par dana objavio sam priču o oklopnom vozu kod Gradačca, a evo naletjeh i na jednu interesantnu priču o nekoć najsavremenijem vozu koji se kretao evropskim šinama, prije sedamdesetak godina, Hitlerovom specijalnom oklopnom vozu zvanom "Führersonderzug Bradenburg".

Vrlo često je korišten za njegova putovanja evropskim kontinentom, a također je poslužio i kao komandno mjesto oružanih snaga za vrijeme kampanje na Balkanu 1941. godine. Do 1940. godine voz je nosio ime ''Amerika'', a kasnije je preimenovan u Führersonderzug ''Brandenburg''. 

Uobičajeni sastav voza, prema dostupnim izvorima, izgledao je ovako:

1. Lokomotiva

2. Lokomotiva

3. Oklopljeni vagon s protivvazdušnim topovima 20 mm (Flakwagen)

4. Vagon za prtljagu

5. Hitlerov lični vagon (Führerwagen)

6. Komandni vagon s prostorom za konferencije i središtem veze (Befehlswagen)

7. Dodatni komandni vagon za ostalo komandno osoblje (Begleitkommandowagen)

8. Vagon restoran

9. Vagon za spavanje za goste

10. Vagon za spavanje za goste

11. Kupaonica (Badewagen)

12. Vagon restoran

13. Vagon za spavanje za osoblje

14. Vagon za spavanje za osoblje

15. Vagon za novinare (Pressewagen)

16. Vagon za prtljagu

17. Oklopljeni vagon s protivvazdušnim topovima 20 mm (Flakwagen)

Sastav voza mogao se mijenjati, dodavanjem ili izostavljanjem pojedinih vagona prema potrebi.

Führersonderzug u stanici Hendaye na špansko-francuskoj granici, razgovori Hitler - Franco, decembar 1940. godine

Kao što je poznato iz historije, Nijemci su za april 1941. godine planirali vojnu intervenciju u Grčkoj preko teritorija Bugarske (operacija ''Marita''). U cilju osiguranja operacije ''Marita'', ali i operacije ''Barbarossa'' tj. planiranog napada na SSSR, Nijemci su strpali u torbu (političkim putem) Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku, a na kraju i Kraljevinu Jugoslaviju.

Neposredno prije početka operacije na Balkanu, u Kraljevini Jugoslaviji došlo je do prevrata (27. marta) i vlast je preuzela anglofilska struja. Nakon prevrata, unatoč uvjeravanjima nove vlasti da će poštivati obaveze iz netom (25. marta) potpisanog Trojnog pakta, Hitler je odlučio uništiti Kraljevinu Jugoslaviju vojnički i kao državu.

Ovaj kratak historijski uvod bio je nužan radi boljeg razumijevanja zašto je Hitler nadzirao operacije na Balkanu sa željezničke pruge. Komanda njemačkih oružanih snaga našla se u velikoj vremenskoj stisci s obzirom na potpuno novu i ranije neplaniranu ratnu operaciju. Potrebne vojne snage ipak su uspjeli prikupiti u kratkom roku, no to je izvan ove priče.

Jedan od naglo iskrslih problema bio je: gdje smjestiti Hitlerov glavni stan (Führerhauptquartier) za operacije na Balkanu? Prvobitno, dok je planirana balkanska kampanja bila ograničena na Grčku (''Marita''), Hitler nije namjeravao napuštati Berlin. Međutim, s obzirom na širenje područja operacija pokazala se potreba da bude bliže ratištu. Logičan izbor bio je Beč. O tome se i razmišljalo. No, s obzirom na logističke i sigurnosne probleme odlučeno je: Führerhauptquartier će biti u vozu!

Izabrano je mjesto pod imenom Mönichkirschen u Donjoj Austriji. Voz je smješten na obližnjoj lokalnoj željezničkoj pruzi (koja je bila zatvorena za promet) i to u neposrednoj blizini tunela, kako bi se kompozicija mogla skloniti u slučaju vazdušnog napada. Za ovu prigodu Führersonderzug dobio je novo ime: ''Frühlingssturm'' (proljetna oluja).

Koliko je poznato, to je bio jedini slučaj u II. SR da je Adolf Hitler komandovao ratnim operacijama iz voza. Evo kako je izgledao sastav Führersonderzug-a u aprilu 1941. godine, uključivo i imena osoba koje su koristile smještaj u pojedinim vagonima:

Mönichkirschen, april 1941. godine

Adolf Hitler i komadant Luftwaffe Reichsmarschall Hermann Göring:

Komandni vagon (Befehlswagen): načelnik OKW Generalfeldmarschall Wilhelm Keitel, komadant kopnene vojske Generalfeldmarschall Walther von Brauchitsch i Adolf Hitler:

Hitler na ulazu u vagon

Posjet saveznika: regent Mađarske admiral Miklos Horthy

Još jedan saveznik: bugarski car Boris III. Uz Hitlera su ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, načelnik OKW Generalfeldmarschall Wilhelm Keitel, Reichsleiter NSDAP Martin Bormann i načelnik operativnog odjela OKW general Alfred Jodl

OSTALI SPECIJALNI VLAKOVI

Civilni i vojni čelnici trećeg Reicha očito su voljeli putovati željeznicom, pa su uz Hitlerov voz korišteni i ovi specijalni vozovi (sonderzug):

- Ministerzug (voz za ministre) koji su najčešće koristili ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i reichsführer SS Heinrich Himmler

- Sonderzug "Afrika" (zvao se još i "Braunschweig"), koji je koristio načelnik OKW (Oberkommando der Wermacht) feldmaršal Wilhelm Keitel

- Sonderzug "Asien" (zvao se još i "Pommern") koji je koristio Hermann Göring

- Sonderzug "Atlantik" (zvao se još i "Auerhahn"), koji je koristio vrhovni komandant ratne mornarice (Kriegsmarine) 

- Sonderzug "Atlas" (zvao se još i "Franken"), koji je koristio operativni stožer oružanih snaga (Wehrmachtführungsstabes)

- Sonderzug "Enzian", koji je koristio šef obavještajnog odjela Luftwaffe 

- Sonderzug "Ostpreussen" (zvao se još i "Sonderzug 4"), koji je koristio glavni stožer kopnene vojske

- Sonderzug "Robinson 1", koji je koristio glavni štaba Luftwaffe 

- Sonderzug "Robinson 2", koji je koristio načelnik glavnog štaba Luftwaffe

- Sonderzug "Steiermark" (zvao se još "Heinrich" i "Transport 44"), koji je koristio reichsführer SS Heinrich Himmler

- Sonderzug "Westfalen", koji je koristio ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop

- Sonderzug "Württemberg", koji je korišten za potrebe glavnog štaba kopnene vojske (Generalstabs des Heeres)

HISTORIJA - Božićno primirje 1914. - trijumf ljudskosti

Vjerovatno najupečatljiviji događaj u cjelokupnom toku Prvog svjetskog rata. Slovo ljudske historije koje govori da će ljudskost, čovjekoljublje i život uvijek biti ljudima draži od mržnje i ubijanja zarad zemlje, principa, resursa i vladara koji frontove na kojima njihovi vojnici ostaju u blatu nisu ni vidjeli.

Na Badnje veče 1914. godine, u vrijeme Prvog svjetskog rata, usred bitke koja je trajala danima, izgladnjeli, promrzli vojnici sa obje strane (Nijemci i Škoti), oglušujući se o naređenja pretpostavljenih, izašli su iz svojih rovova, našli se nasred ničije zemlje i - igrali fudbal.

Naime, na zapadnom frontu u Belgiji, daleko od kuće, ratujući za ko zna više šta, obični vojnici su počeli da napuštaju rovove i krenuli, nenaoružani, ka neprijatelju kog su do tada mrzjeli i prezirali. Bitka je odnijela mnogo života, vojnici su umirali od metka, gladi, mraza. Svi su htjeli kućama, da ostave puške i prigrle ženu i djecu, roditelje, braće i sestre .I svi su u strahu od vojnih sudova, pogubljenja i zatvora ostajali na položajima i pucali pravo ispred sebe. Sve do Badnje večeri, kada je ljudima prevršilo umiranje za tuđe volje, planove i naređenja.

Ne zna se ko je prvi krenuo. Više nije ni važno. Puške su zaćutale, i do maloprije smrtni neprijatelji našli su se na sredini, na ničijoj zemlji u sred tuđine, i čestitali jedni drugima Badnje veče, pjevali svoje tradicionalne pjesme, razmjenjivali slike porodica, piće, zalihe hrane i cigare. Mir se proširio na cijeli front. Ko zna kako, našla se i lopta i odigrana je prava fudbalska utakmica, kao da je sve u redu, kao da je mir, kao da su sa druge strane prijatelji (Nijemci su dobili 3:2, što nije ni važno). Pao je dogovor da se preko Božića ne ratuje, što je na kraju potrajalo nekoliko dana, jer niko nije htio prvi ponovo da zapuca.

Generali i komandanti na obje strane bili su ogorčeni, pala su suđenja, degradacije, otpuštanja činovnika i razna druga kažnjavanja. Rat se nažalost nastavio. Ali te jedne večeri, prije 86 godina, ljudskost i razumijevanje su pobijedili. Barem na trenutak.

POLITIKA - Nemamo samo mi višeglavo predsjedništvo!

Evo jednog interesantnog predavanja svima onima koji nikad nisu čitali bilo šta iz ustavnog prava, pa pričaju po dijaloškim emisijama, pišu po portalima i kvazi-kolumnama, da ne postoji zemlja sa institucijom Predsjedništva, nego može biti samo jedan predsjednik. Slažem se, i ja bih volio da bude predsjednički sistem u našoj zemlji, ali pogledajmo kako izgleda Predsjedništvo Švajcarske Konfederacije, ili, kako je ono po švicarskom Ustavu nazvano, Savezno vijeće.

Savezno vijeće je kolektivni šef švajcarske države.

Vijeće ima 7 članova (ministara) na čelu pojedinih resora. Članove Saveznog vijeća bira Savezna skupština Švajcarske, a njihov mandat je ograničen na 4 godine. Nema ograničenja reizbora, tako da su pojedini članovi na svojim funkcijama i po nekoliko desetina godina, što je u praksi dovelo do porasta ugleda ovog organa zahvaljujući autoritetu njegovih članova.

Predsjednik i potpredsjednik Saveznog vijeća se biraju iz redova članova Saveznog vijeća, a mandat im traje samo godinu dana, poslije čega potpredsjednik preuzima predsjedničku funkciju, a bira se novi potpredsjednik. Iako predsjednik Saveznog vijeća predstavlja državu prema inostranstvu i generalno se smatra predsjednikom Švajcarske, on je zapravo samo primus inter pares (prvi među jednakima) u odnosu na ostale članove Saveznog vijeća.

Savezno vijeće je po ustavu pomoćni organ Savezne skupštine koji obavlja izvršne poslove po instrukcijama i u oblastima nadležnosti Skupštine - ali u je praksi steklo takav autoritet da je u stanju da utiče i na odluke Savezne skupštine.

Članovi Saveznog vijeća Švajcarske Konfederacije

• Simoneta Somaruga (SP): Ministarstvo pravosuđa i policije (EJPD)
• Didije Burkhalter (FDP): Ministar inostranih poslova (EDA)
• Ueli Maurer (SVP): Ministar odbrane, sporta i sigurnosti naroda (VBS)
• Alen Berse (SP): Ministar unutrašnjih poslova (EDI)
• Johan Šnajder-Aman (FDP): Ministar ekonomije (EVD)
• Doris Lojthard (CVP): Ministarstvo životne sredine, saobraćaja, energetike i komunikacija (UVEK)
• Evelin Vidmer-Šlumpf (SVP): Ministar finansija (EFD)

HUMOR - Sedam stanja društvenog duha Bosanaca i Hercegovaca

"Postoji pretpostavka, u medijima i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku. Ima nešto skoro mistično u životnom stilu većine bh. građana.

Broj sedam ima svoju mitsku povijest: krišćanstvo trvdi da je bog stvorio zemlju za sedam dana, govori se o sedam smrtnih grijehova; islam i judaizm govore o sedam nebesa. U Bosni i Hercegovini možemo govoriti o sedam stanja društvenog duha zbog kojih nam je ovako kako nam je. Ovi dokazi su izvedeni iz društvene prakse.

Prva tri dokaza spadaju u sferu političkog mišljenja: 

1. «Dobro je, samo nek ne puca!» - Mir se u BiH shvata kao odsustvo rata. Sve dok te neko ne ubija, ili tebe ne tjera da ubijaš – život je dobar. Mir se ne shvata kao napredak, kreativnost i inventivnost. Mir se shvata isključivo kao odsustvo fizičke prinude.

2. «Izdržao je Mujo i gore!» - Ovaj pricip herojstva u trpnji obezbjeđuje da nema želje za bilo kakvim individualnim ili društvenim napretkom. Kapacitet Muje da trpi je neograničen.

3. «Ne talasaj» - Ukoliko neki pojedinac i poželi da akcijom provede promjenu, aktivira se društveni princip «Ne talasaj». Društveno okruženje se obrušava na pojedinca, demontira njegovu ili njenu akciju koja vodi promjeni i teži da pojedinca vrati u mediokritesku ravan poznatu pod imenom «Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane».

Slijedeći dokaz pripada sferi duhovnosti: 

4. «Ako Bog da» - Primjena uzrečice «ako Bog da» u svakodnevnom jeziku poprimila je razmjere panademije. «Ako Bog da» pokriva sve od ekonomskog prosperiteta do seksa. Polaganje ispita na fakultetu, zakazana kafa za sutra popodne, politički napredak, sportska kladionica, izgradnja auto-puta – zapravo sve - zavisi od Božije volje. Ovaj komotni determinizam oslobađa odgovornosti za bilo koju akciju. Sve je u Božijim rukama, pa tako nema potrebe za bilo kakvim planom, strukturom, ili, ne daj Bože, zalaganjem. Prebacujući na Boga da se brine da li će im zagorjeti ručak, da li će im dijete postati narkoman ili da li će vlada povećati porez, Bosanci i Hercegovci su uspješno skinuli sa sebe svaku odgovornost za vlastiti život.

Slijedeća dva dokaza su iz domena ekonomskog razvoja: 

5. «Ne mogu oni mene malo platit kolko ja mogu malo radit.» - Ova drevna bosansko-hercegovačka izreka opisuje ekonomsku mudrost stanovnika jedne od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Nije poznato da se ovakva ekonomska misao pojavljuje i u jednom drugom svjetskom jeziku, osim u bosanskom, srpskom i hrvatskom.

6. «Nema ja vremena da radim» - Moderna bussines misao u BiH bilježi još jedan doprinos svjetskim ekonomskim teorijama. Ovaj misaoni dijamant, koji transcendira logiku i fiziku, uspješno devastira svaku do sada poznatu ekonomsku doktrinu. Princip «Nemam ja vremena da radim» nastao je krajem 20. stoljeća u BiH kao progresivni bh. pogled na tranziciju ka slobodnom tržištu. U svakodnevnoj praksi očituje se u i u slijedećim formulama: «Daj meni i daj odmah!», «Pare dolaze same, samo treba skontat kako!» i «Previše sam ja pametan/a da bih radio/la.»

Sedmi dokaz je iz domena fizike i oslanja se na Opću teoriju relativnosti: 

7. «Ma» - Početak rečenice sa «Ma, ...» omogućava dosljedno rušenje svakog struktuiranog napora . «Ma,..» obezvrijeđuje svaki rad, odluku, svaki konstruktivni pokušaj i svaki izniman rezultat. «Ma, daj, šta on ima doktorirat, a ja išo s njim u školu?»; «Ma, hajde popi, ba, jaro!» (npr. upućeno liječenom alkoholičaru); «Ma, ne mogu se ja njoj zamjerat...», i mnogi drugi primjeri uvijek su u funkciji relativizianja svakog idividualnog ili kolektivnog napora. Riječ «Ma» je riječ-zločinac i morala bi biti stavljena izvan zakona.

Žalosno je što Evropa nikako da prihvati fatalnu privlačnost ovih sedam stupnjeva duhovnog razvitka u BiH. To je ista ona Evropa koja radi od jutra do mraka, a i vikendom, ta anti-neradnička, racionalna, bosnofobična Evropa! Ta Evropa koja njeguje svoju demokratiju, svoju nauku i umjetnost, koja ima auto-putove, parkove, bazene i sportska igrališta. Mi u takvu Evropu nećemo!" (blog Harisa Pašovića)

HISTORIJA - Oklopni voz kod Gradačca

Operacija "Oklopni voz" u Gradačcu dogodila se u vrijeme kada je agresor bio najjači, kada je jedan veliki dio teritorija RBiH bio već okupiran i kada se odbrana naše zemlje našla u velikoj neizvjesnosti.

Šizofreni Karadžić

Godina je 1992. Vojska Republike Srpske (VRS) probojom kroz Posavinu, predvođena generalima Momirom Talićem, Novicom Simićem i Slavkom Lisicom, operacijom "Koridor" okupirala je tokom juna i jula Modriču, Derventu i Odžak, a bezrazložnim i iznenadnim povlačenjem hrvatskih jedinica u Slavoniju, 6. oktobra 1992. predat im je i Bosanski Brod.

Tako je VRS, izuzimajući otpor HVO-a u Orašju, izašla cijelom dužinom rijeke Save na državnu granicu BiH. Gradačac je ostao jedini grad u Posavini koji je branila i odbranila bosanska vojska. Na taj grad svakodnevno su ispaljivane hiljade artiljerijskih projektila.

Djelovanja aviona po Gradačcu nastavljena su i nekoliko dana poslije 9. oktobra 1992., kada je Rezolucijom UN-a 781 uvedena zabrana letova iznad BiH. Radovan Karadžić je bio opsjednut osvajanjem Gradačca te je često u svojim šizofrenim TV nastupima izjavljivao: "Uskoro ću popiti kafu na kuli Zmaja od Bosne". Novinari na "Srpskom radiju Šamac" Gradačac su u svojim emisijama nazivali "loto grad", objašnjavajući da u njemu nema nijedne kuće bez sedam pogodaka.

Bitka za oklopni voz na ulazu u Gradačac, u "crnoj kutiji agresorskih srpskih poraza u BiH", zauzima posebno mjesto. Nakon silnih bezuspješnih pokušaja da zauzme Gradačac, agresor poduzima ofanzivu 22. oktobra 1992. u kojoj munjevitom akcijom planira za nekoliko sati zauzeti grad, tako što paralelno s tenkovsko-pješadijskim napadom na linije branilaca upućuje oklopni voz opremljen najsavremenijim borbenim sredstvima i elitnim jedinicama, natrpan ogromnim količinama naoružanja i municije.

U vozu je bilo municije više nego u skladištu Drugog korpusa Armije RBiH, a mi smo se već bili suočili s nestašicom materijalnih sredstava. Bilo je tu pamova, patova, maljutki, protivoklopa, minobacača, megafona, spremne srpske zastave...

Voz je krenuo sa stanice u Modriči i došao do Gornjih Bara u zoni odgovornosti Požaričke čete 107. viteške gradačačke brigade. Prvo je ujutro u 7.45 sati u rejonu Vide 2 otpočeo napad tenkova i transportera. Krenula je žestoka borba. Prema tajnom planu VRS, oklopni voz je trebao da uđe u industrijsku zonu Gradačca, da bi po ulasku agresorske snage jednim dijelom blokirale pristup vozu, a drugim izvršile udar sleđa na snage odbrane na potezu Požarike - Srednjoškolski centar Vida i time zauzele centar grada.

Omer Kujraković, komandir voda 2. čete 7. bataljona 107. viteške brigade, imao je samo 20 vojnika sa sobom, a morao je nešto učiniti da zaustavi grdosiju na šinama i najezdu neprijateljske žive sile.

Zaustavili grdosiju

- Gledao sam s mutvaka jedne nezavršene kuće kada jedan moj vojnik i jedan vojnik Požaričke čete RPG-om gađaju voz. Kad ga pogode direktno, na vozu samo fleka ostane, ništa mu protivoklopno oružje nije moglo - sjeća se Kujraković.

Prijelomni trenutak bitke bio je dolazak gradačačke tenkovske jedinice na samo mjesto megdana s oklopnim vozom. Tenk, kojim je komandovao Sead Osmanović, ispalio je četiri pancirne granate na oklopni voz, nakon čega se on zapalio. Iako su s voza na tenk djelovali maljutkom, zbog blizine od nekoliko stotina metara, pokušaj je bio neprecizan.

Bio je to početak kraja grdosije koja je krenula u osvajanje Gradačca. Neprobojni bedem sastavljen od pancirnih srca bosanskih ratnika zaustavio je grdosiju. Borbe su trajale sve do večernjih sati, a pobjedi su znatno doprinijeli i borci iz Gračanice. Naredna tri dana gradačački branioci izvlačili su zarobljeno oružje i municiju s voza.

Gradačac, grad svijetlih tradicija u kojem je još u doba slavnog Huseina-kapetana Gradaščevića rođena ideja o samostalnosti države BiH, predstavlja jednu od blistavijih epizoda odbrane Bosne od 1992. do 1995. godine. Gradačačka 107. viteška brigada bila je jedna od najbrojnijih brigada u Armiji RBiH, kontrolirala je liniju dugu 70 kilometara i bila ukrašena multietičnim sastavom od početka do kraja agresije na RBiH.

Oktobar 1992. bio je velika raskrsnica, poslije koje ništa više nije bilo isto na gradačačkom ratištu. Da je ovo dan od sudbinskog značaja za odbranu Gradačca i ovog dijela Bosne, pokazuje i to da je 22. oktobar, kao praznik pobjede, postao dan općine Gradačac.

Pobjeda je odjeknula širom BiH

Pokojni brigadir Ivan Mijačević Mijač, komandant 107. viteške gradačačke brigade, o tom historijskom danu za života je kazao:

- U vozu je bilo municije više nego u skladištu Drugog korpusa Armije RBiH, a mi smo se već bili suočili s nestašicom materijalnih sredstava. Bilo je tu pamova, patova, maljutki, protivoklopa, minobacača, megafona, spremne srpske zastave... U tom općem napadu na Donje Ledenice, Gornje Bare i dalje prema Požarikama Srbi su upotrijebili sve što su imali. Branioci su briljantno odradili posao, posebno tenkovska posada, četa s Požarika i interventna jedinica koju su predvodili Adem i Bajro. Znatno je poboljšan moral svih branilaca Gradačca, a pobjeda je odjeknula širom BiH.

Postoje neki ratni događaji koji se odigraju u određenom trenutku, a na prvi pogled se čine sasvim običnim. Tek kasnije postanemo svjesni historijske važnosti tih događaja koji se, kad prođe vrijeme, proučavaju sa svih aspekata: vojnih, teorijskih, psiholoških, socioloških... (otisak.ba)

HISTORIJA - Državni arhiv u Dubrovniku - riznica historije

"Netko je davno rekao kako su arhivi  zapravo “pamćenje naroda”, jer stari spisi koji se ondje čuvaju predstavljaju nepresušno vrelo za poznavanje i proučavanje povijesti i kulture nekog područja, naroda, pa i čitavog čovječanstva.

Palata Sponza, sjedište Državnog arhiva u Dubrovniku

Prema količini gradiva koje je u njemu pohranjeno, prema njegovoj starosti i napose vrijednosti, Državni arhiv u Dubrovniku jedan je od najbogatijih u ovome dijelu Europe, uz  bok  onima  u  Vatikanu,  Beču,  Veneciji  ili  Carigradu.

27. 05.1358.

HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 14. st., PP. 34. “Višegradska povelja”, ugovorna isprava ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I., kojom utvrđuje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva nad Dubrovnikom kao gradom Dalmacije, uz uvijete koje je ugovorio s dubrovačkim poslanicima.

Još od svojih najranijih početaka Dubrovnik je, kao srednjovjekovni grad - komuna, a potom i kao republika - dakle samostalna država - posvećivao veliku pozornost pisanoj riječi i brižljivom čuvanju dokumenata. Poznato je da su se veoma vrijedne isprave i povelje čuvale na najsvetijem mjestu - u dubrovačkoj katedrali, među relikvijama svetaca. Upravo ovoj ljubavi i brizi starih Dubrovčana prema pisanome dokumentu možemo zahvaliti što danas naš arhiv u svojim spremištima pohranjuje vrijedno arhivsko gradivo, nastalo kroz gotovo tisuću godina - od početka 11.  stoljeća,  pa  sve  do  naših  dana.

No, svakako, najvrjednije su one arhivalije koje pripadaju fondovima Dubrovačke Republike. Najstariji originalni dokument koji se ovdje čuva potječe iz godine 1022. To je bula pape Benedikta VIII upućena tadašnjem Dubrovačkom nadbiskupu Vitalu.

Najstariji dokument u Arhivu, Bula pape Benediktra VIII, datira od 27. 9. 1022.

 godine, sa šifrom "HR-DAD 7. 3. Diplomata et acta 11 i 12. st., PP. 1." kojim papa Benedikt VIII dodjeljuje nadbiskupski palij dubrovačkom (“epidauritanskom”) nadbiskupu Vitalu, utvrđujući njegovu jurisdikciju nad Zahumljem, Srbijom i Travunijom, te nad gradovima Kotorom, Barom i Ulcinjem. 

 

Kao komuna koja je svoj sveukupni razvitak temeljila ne na ratovanju nego na trgovini, Dubrovnik je još tijekom 12. i 13. stoljeća sklopio više ugovora o prijateljstvu i slobodi trgovanja sa sličnim komunama šireg jadranskog kulturnog kruga. Uz njih, sačuvale su nam se i brojne povelje o miru i trgovini sa  vladarima i velikašima iz bližeg i daljeg balkanskog zaleđa, sa kojima je Dubrovnik nerijetko bivao u sukobima, zbog njihovog ugrožavanja malenog dubrovačkog teritorija i slobodne trgovine.

Za Bosnu i Hercegovinu najvrjedniji dokument je glasovita Povelja Kulina bana, od 29.08.1189.

HR-DADU 7. 3. Diplomata et acta 11. i 12. st., PP. 6. kojom Kulin, ban bosanski podjeljuje Dubrovčanima slobodu trgovanja u svojoj zemlji.

Sve veći zamah trgovine utjecao je, posredno, i na osnutak Dubrovačkog arhiva. Naime godine 1278. dubrovačke su vlasti, a zbog povećanja broja trgovačkih i drugih poslova, koje je valjalo sklopiti u pisanom obliku, odlučile utemeljiti komunalnu notarsku službu. Tako je te godine za prvog javnog notara imenovan učeni Talijan Tomasino de Savere. U notarske knjige Tomasino i njegovi nasljednici marljivo su upisivali razne trgovačke i kupoprodajne sporazume stranaka, potvrde o posudbi novca, ženidbene ugovore, oporuke dubrovačke vlastele i pučana - ukratko sve ono što je obilježavalo svakodnevni život Grada. Te notarske knjige danas nam omogućuju da do najsitnijih detalja, kroz stoljeća, pratimo i proučavamo Dubrovački dnevni mikroživot, da saznamo kako su se sklapali određeni poslovi, čime se trgovalo, tko se ženio, a tko udavao, tko je bio bogat, a tko siromašan, i još puno, puno toga.

22. prosinca 1433.

HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 15. st., PP. 19.

“Privilegium navigationis ad partes orientes” - dozvola plovidbe u istočne zemlje. Privilegij crkvenog koncila u Baselu kojim se dopušta Dubrovčanima slobodna plovidba i trgovanje sa svim zemljama Orijenta. Dopušteno im je prevoziti hodočasnike i robu u Svetu Zemlju, održavati veze s muslimanima, u njihovim zemljama podizati crkve i postavljati svoje konzule. Ovaj privilegij omogućio je Dubrovčanima da dobiju gotovo isključivo pravo trgovanja s Turcima, a time i velike materijalne dobiti.

Statut grada Dubrovnika i Carinski statut, s kraja 13. stoljeća, razne druge zakonske knjige, te odluke dubrovačkih vijeća, kao vrhovnih organa vlasti, koje u kontinuitetu možemo pratiti od 1301. pa sve do francuske okupacije i pada Dubrovačke Republike 1808. godine, pružaju nam mnoštvo podataka o državno-pravnom ustroju Dubrovnika i njegovom odnosu prema stranim vladarima i državama.
Godine 1358. prestaje vrhovna vlast Venecije nad Dubrovnikom. Od tada pa do 1526. on za svoga vrhovnog suverena priznaje hrvatsko-ugarskog kralja, a više stoljeća plaćao je danak i moćnim turskim sultanima. Ipak, najkasnije od početka 15. stoljeća, Dubrovnik s punim pravom možemo nazivati republikom - samostalnom, suverenom i međunarodno priznatom državom. Širom Mediterana i Europe Dubrovačka je Republika, tijekom više stoljeća imala svoje konzulate i druga diplomatska predstavništva na dvorovima mnogih stranih vladara. Brojni tragovi ovih kontakata - upute poslanicima, pisma konzulima, ali i povelje raznih onovremenih europskih i svjetskih državnika, kraljeva i careva, od Španjolske, Vatikana, Austrije, Turske, preko vladara Njemačke, Francuske, Engleske, pa sve do Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, brižno se čuvaju u Dubrovačkom arhivu.

19. studenog 1458.

HR-DADU-7. 3. 2. 1. Diplomata et acta, Turske isprave, Sultanski spisi, 1.

Ferman turskog sultana Mehmeda II, kojim priznaje isplatu harača od strane Dubrovčana.

Najveći broj arhivskih knjiga i spisa, napose iz starijeg perioda, pisan je na latinskom jeziku, koji je tada bio službeni diplomatski jezik, ali ima i puno dokumenata na talijanskom i hrvatskom jeziku, te na turskom (preko 15.000 turskih akata), i, u  nešto manjem broju, na španjolskom, arapskom, portugalskom, francuskom, njemačkom, grčkom, hebrejskom, ruskom i armenskom jeziku.

28. kolovoza 1757.

HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 18. st., PP. 74. Dopis carice i kraljice Marije Terezije Dubrovačkoj Republici.

 

 

 

 

 

Sveukupna građa Državnog arhiva u Dubrovniku, podijeljena u nešto više od 400 fondova i zbirki, zauzima prostor od  preko osam i po dužnih kilometara, a najvrjedniji fondovi, oni Dubrovačke Republike, sadrže preko 7.000 uvezanih knjiga i više od 100.000 samostalnih isprava. Također se ovdje čuvaju i rukopisne i tiskane knjige poznatih dubrovačkih znanstvenika i književnika (Gundulić, Palmotić, Getaldić, Bošković - da spomenemo samo neke), ali i bogate zbirke starih zemljopisnih karata, fotografija, razglednica, novina, časopisa te raznih planova i skica." (dad)

Godina 1805.

HR-DADU-7. 3. Diplomata et acta 19. st., PP. 85. Dopis francuskog cara Napoleona vladi Dubrovačke Republike.

AUTO - (VIDEO) Rekorder u bočnom parkiranju

Ronny Wechselberger je postavio novi Guinnessov rekord u najtješnjem bočnom parkiranju vozeći Volkswagen UP. Između vozila je ostalo samo 14 cm prostora...

Između dva Volkswagen Up-a ostalo je 3,68 metara slobodnog prostora, a to je bilo dovoljno za Nijemca Ronnya Wechselbergera. On je još i ostavio 14 centimetara slobodnog prostora. Službenici iz Guinnesove knjige rekorda udaljenost su mjerili metrom, ali i laserom, da sve bude po propisu. 

No, pitanje je kako će on izaći iz tog parkirnog mjesta?

A ovo je parkiranje s vožnjom u rikverc

SVEMIR - Najspektakularniji noćni snimci Zemlje ikad!

Kako je kazala glasnogovornica Rebecca Roth, satelit koji je snimio snimke toliko je osjetljiv da može otkriti svjetlost samo jednog broda na moru.
 

NASA je objavila neke od najspektakularnijih noćnih prikaza Zemlje iz svemira ikada, donosi Mashable, prenosi Večernji.hr. Snimke ''Crnog mramora'' kombinacije su satelitskih podataka koji su prikupljeni u aprilu i oktobru ove godine. Kako je kazala glasnogovornica NASA-e Rebecca Roth, satelit koji je snimio snimke toliko je osjetljiv da može otkriti svjetlost samo jednog broda na moru.

– Dakle možete zamisliti koliko jasno može vidjeti gradove – kazala je.

Satelit pri snimanju koristi posebnu tehnologiju VIIRS (''Visible Infrared Imaging Radiometer Suite''). Ovaj program detektira svjetlost u rasponu od zelenog pa do gotovo infracrvenog te upotrebljava tehnike za filtriranje kako bi snimio događaje povezane s eksplozijama svjetlosti.
(depo)

E-SHOPPING - (FOTO) Kako izgleda skladište Amazona

Amazon.com, Inc. (NASDAQ: AMZN) je američka e-komercijalna kompanija sa sjedištem u Seattleu, država Washington. Jedna je od prvih velikih kompanije koja je pradavala razna dobra preko Interneta.

Osnovana od strane Jeffa Bezosa 1994. godine, a pokrenuta 1995. godine, Amazon.com je počeo kao online knjižara, iako je ubrzo proširila ponudu, dodajući DVDove, muzičke CDove, softver, video igre, elektroniku, garderobu, namještaj, hranu, igračke i mnogo više.

Amazon je pokrenuo i web-stranice u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Kini i Japanu.

Evo kako izgleda Amazonovo centralno skladište u Seattleu.

ISLAM - Hadždž iz Bosne i Hercegovine: Tragom prvog bosanskog hadžije

Prvi odlazak na hadž iz Bosne zabilježen je 1557. godine, pune 94 godine nakon što su Turci u potpunosti zauzeli Bosnu i Hercegovinu. Taj prvi hadžija bio je neki Sarač Mehmed iz Šejh - Ferrahove mahale u Sarajevu (podatak iz lista "Preporod" od 15.06.1986. godine). Nije zabilježeno kada se vratio sa hadža niti kojim je putem hodio, a čak je nejasno i da li Sarač označava njegovo prezime ili njegovo zanimanje, kako je to tada bio običaj da se ljudi oslovljavaju.

Hadži Jusuf Livnjak nije najstariji bosansko-hercegovački hadžija ( hadž je obavio 58 godina nakon spomenutog Sarač Mehmeda) ali je prvi koji je iza sebe ostavio pisani trag. Njegova životna želja je bila da posjeti sveta mjesta i mezarja islamskih velikana. 

U svom čuvenom putopisu je u opširnim detaljima opisao sve moguće lokalitete kroz koje je proputovao, od Bosne, Sarajeva i Skopja, preko Istanbula, sve do Aleksandrije i Kaira, i dalje do svetih mjesta u Arabiji, i nazad. Put je trajao godinu i deset dana, a cijelim putem Hadži Jusuf Livnjak je obilazio znamenita mjesta i opširno zapisivao svaki detalj svoga puta, uključujući manje i veće gradove i mjesta, sela i zaseoke, čak i konake u kojima je odsjedao i koja je vidio. Kada je stigao u Carigrad napisao je da nema ni riječi ni pera koji može opisati ovaj prelijepi grad, a pri dolasku u Mekku i Medinu od ushićenja je propjevao, pa opisao Harem-i Šerif, Mekam-i Ibrahim i Kabu u prelijepim stihovima. 

U svome dnevniku, kojeg je pisao na turskome jeziku, a kojeg je na bosanski jezik preveo Mehmed Mujezinović, ostavio je trajan dokument iz kojega smo prikupili podatke pomoću kojih smo načinili kartu sa svim stazama kojima se kretao. 

Pretpostavlja se da se rodio zadnjih desetljeća 16. vijeka, no konkretna godina rođenja nije poznata. Postoji podatak da je sredinom 17 vijeka još uvjek bio živ, iz čega se može pretpostaviti da je hadž obavio najvjerojatnije u trećoj ili četvrtoj deceniji svoga života. O njegovoj najranijoj biografiji ostalo je veoma malo podataka, tek činjenice da mu se otac zvao Muhamed, a dva brata Hasan i Omer-efendija. Pridjevak Livnjak kod Jusufa izgleda kao prezime, no zapravo je odrednica Jusufovog livanjskog porijekla.

OSNOVNI PODACI O PUTOVANJU HADŽI JUSUFA:

• DATUM POLASKA: 20.06.1615. godine
• DATUM POVRATKA: 01.07.1616. godine
• VRIJEME NA PUTU: 375 dana
• DUŽINA RUTE: 8574,8 km

Prijevozna sredstva:

• konj (Duvno - Sarajevo - Istanbul)
• lađa (Istanbul - Rodos - Aleksandrija),
• konj ili kamila (Aleksandrija -Rešid)
• lađa (feluka) (Rešid - Kairo)
• konj ili kamila (Kairo - Suec),
• lađa (Suec - Janbu),
• konj ili kamila (Janbu - Medina - EL Džuhva),
• lađa (El Džuhva - Džida),
• konj ili kamila (Džida - Meka - Medina -Kairo, Aleksandrija),
• lađa (Aleksandija - Rodos - Solun),
• konj (Solun - Skopje - Sarajevo - Duvno)

Za vrijeme putovanja hadži Jusuf je prenoćio u 119 različitih konaka.

Ovu rutu sa sitnim izmjenama su bosanske hadžije koristile cijelo vrijeme osmanske uprave u Bosni i Hercegovini. (tekst)