Moj dragi Senad Durmić, pola Zeničak, pola Travničanin, postavio mi je pitanje o Plavoj vodi i Lutvinoj kahvi u Travniku. Evo teksta kojeg sam pronašao o ovoj najpoznatijoj turističkoj destinaciji vezirskog Travnika.
Jedno od najatraktivnijih mjesta u Travniku je svakako Plava voda, zahvaljujući prekrasnom ambijentu koji pruža potok Šumeće. Upravo na tom mjestu možete popiti čuvenu Lutvinu kahvu, a odmah prekoputa je i konoba Plava voda, čiji je enterijer lijepo uređen u bosanskom stilu, zbog čega je i zimi posjećena skoro kao i ljeti, kad ima baštu uz potok. Tako putnici namjernici na ovom mjestu imaju sve uslove za odličan predah i uživanje.
Restoran Lutvina kahva u vlasništvu je Islamske zajednice, a od 1998. ovaj objekt je pod zakup uzeo Hasan Dervić, koji nam je ukratko ispričao o historiji vezanoj za ovu kahvu, a što se nalazi napisano i na cjenovniku restorana. Upravo na ovom mjestu 1807. godine počinje, i sedam godina kasnije završava, radnja romana "Travnička hronika" Ive Andrića. Bila je to skromna drvena kućica, gdje su se, kako se navodi u romanu, okupljali i sjedili travnički begovi, a evo kako je kahva koja se danas pije na ovom mjestu postala "čuvena".
"Ovdje je 18. juna 1887. došao austrijski nadvojvoda i austrougarski prestolonasljednik Rudolf Franz Karl Josef, jedinac cara Franje Josipa i Elizabete Bavarske. U historiji je zabilježeno da je princ, zbog svojih naprednih shvatanja, često dolazio u sukob s ocem, koji ga je navodno poslao na službeni put u Bosnu da bi ga barem nakratko razdvojio od 18-godišnje ljubavnice, baronice Marije Vetsare, koju je upoznao na konjskim utrkama u Prateru i na predstavama u Burgtheatru", kazuje Dervić za Klix.ba.
Rudolfova postala Lutvina kahva
Prije ove značajne posjete, kućica u kojoj je bila kahva bila je renovirana i obojena karakterističnim žuto-narandžastim vodoravnim prugama u pseudomavarskom stilu, kao i sve važnije zgrade iz tog vremena, kao naprimjer sarajevska Vijećnica, i taj njen izgled sačuvan je do danas.
"Ugledni gost je popio kahvu i poklonio dukat vlasniku, koji je godinama kasnije čuvao u posebnoj vitrini džezvu i fildžan iz kojeg je princ popio kahvu. Ova vitrina prelazila je 'iz ruke u ruku' vlasnika objekta, a kahva je poslije te posjete i zvanično nazvana Rudolfovom kahvom", kaže Dervić. Princ i njegova ljubavnica Marija kasnije su doživjeli tragičnu sudbinu u dvorcu Mayerling blizu Beča, nerazjašnjeno je da li su ubijeni ili je princ najprije ubio Mariju, a potom i sebe, kako je zvanično bilo saopćeno s bečkog dvora. A naziv Rudolfova kahva je, kaže Dervić, vremenom zamijenjen u Lutvina kahva, jer ju je narod tako nazivao godinama, i tako je ostalo i do danas. "Toga prvog sopstvenika kafane, Lutve, ne sjećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinjak godina već na nekom od rasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kahvu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gdje su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova...", navodi se u prologu romana "Travnička hronika".
"Kahva je specifična po tome što uz nju dobijete rahatlokum, kutiju šibica i cigaretu", ističe naš sagovornik Dervić, dodajući kako dolaze turisti iz svih krajeva BiH, a među stranim turistima najviše ima Turaka.
Iza ove kućice (u kojoj je restoran) iz austrougarskog doba, u kojem je u Travniku za svega četiri decenije urađeno mnogo (željeznička pruga, Turbe, Sebešić, gimnazija, mnoge školske i druge zgrade, vodovod, bolnica, kasarna i osnovano 1879. najstarije vatrogasno društvo u BiH), nalazi se monumentalno turbe travničkog muftije i njegove hanume. Tako ovaj lijepi i atraktivni dio Travnika više liči na neki muzej na otvorenom prostoru, nego na mjesto u kojem obični ljudi žive svoj život podsjećajući se da je njihov grad oko 150 godina bio glavni grad Bosne i u kojem je u tom periodu stolovalo 77 vezira, od kojih su peterica zauvijek ostala u svojim turbetima u Travniku da barem navode na razmišljanje o prolaznosti slave i života...
Na Plavoj vodi su do novembra 1906. brojni izvori i potočići danonoćno pokretali više mlinova, vodenica i drvenih stupa, koje su tucale hrastovu koru potrebnu za štovljenje kože u brojnim travničkim kožarama ili tabhanama, od kojih su ostali samo temelji nizvodno pored Lašve. Češka firma Franjo Krizik i dr. je izgradila te godine branu na akumulacionom jezercetu iz kojeg je sakupljana voda da bi pokrenula turbinu na prvoj hidroelektrani u neposrednoj blizini. Ova hidroelektrana je dugo proizvodila struju sa kojom su se Travničani susreli 1906. prije nego mnogo gradova na području bivše Jugoslavije.
Uz malo ulaganja se može puno napraviti
"Prije rata ovdje je zaista bilo lijepo i uređeno, tu su bila atraktivna jezerca i cvijeće, a nakon rata je bilo dosta toga zaraslo i zapušteno. Mi smo onda, prije nešto više od deset godina, oplemenili ovaj prostor do potoka i pokrenuli našu konobu, koja je danas izuzetno atraktivan ugostiteljski objekt u ovom lijepom ambijentu, koji uz malo truda može biti još puno ljepši. Ljudi iz Opštine bi ovdje uz malo ulaganja mogli napraviti puno toga, postaviti klupice za odmor, posaditi cvijeće uz potok, napraviti pristupne staze do prodajnih punktova, gdje bi se mogli prodavati suveniri, a ne kineska roba...", govori za naš portal vlasnica konobe Plava voda Hajra Mameledžija, koja je čitav radni vijek provela u ugostiteljstvu.
Ona je svoje iskustvo u ugostiteljstvu na najljepši način primijenila u svojoj konobi, koju danas vode njena djeca i koja je uređena u prelijepom bosanskom stilu, i to tako da gotovo u svakom kutku restorana imate svoju privatnost. Upravo zbog enterijera, kaže naša sagovornica, konoba i zimi ima sasvim dovoljno gostiju, iako je to manje nego ljeti, kad je dosta teško odoljeti bašti uz potok. Upravo će vam huk potoka ostati u ušima danima nakon odlaska iz Travnika, a onda vas nekad iznova podsjetiti da biste ovu ljepotu ponovo trebali doživjeti. (klix)
Nema komentara:
Objavi komentar