PUTUJTE SA AFANOM - Turkmenistan

„Putujte sa Afanom“ nije tek puki i ko zna koji u nizu putopisa koje čitate u mnogim sedmičnim i mjesečnim časopisima, te internet portalima našeg podneblja. Vodit ću Vas, draga čitateljice, a time i čitatelju, u (ne)poznate krajeve svijeta, ali na jedan specifičan i ne tako običan način.

Za početak, tek toliko da se opustite i shvatite koja nam je to prva destinacija, predočit ću Vam nekoliko općih informacija o toj prekrasnoj i, nadasve, egzotičnoj azijskoj zemlji.

Glavni grad joj je, kako se to na domicilnom pismu piše, Aşgabat, ili što bi naš narod rekao Ašhabad. Površina joj je za nevjerovatnih 9,54644135422 puta veća od površine naše lijepe Bosne i Hercegovine, ali na tih 488.100 km2 živi 5.090.000 stanovnika. Hiljada, manje-više… 

Zastava Turkmenistana, zastava sa najviše detalja na svijetu

Ako neko od vas u oglasima za prodaju zemljišta, oružja, automobila, filatelističkih markica, ćilima ili auspuha za trabanta, vidi pozivni „00993“ pa osmocifreni broj telefona ili pak net-domenu „.tm“, neka zna da dotični oglas dolazi iz Parlamentarne Republike Turkmenistan.

Zemlju, koja se danas Turkmenistanom zove, u 4. stoljeću naše ere osvojio je čuveni „narod na konjima“ (a nema šta nisu radili na njima…bukvalno sve), Huni. E onda nekih tri stotine godina poslije dolaze Arapi (opet narod na jahaćim životinjama, ovaj put, uz konje, tu su i kamile, deve ili kako god hoćete). Oni, pored sebe na spomenutim životinjama, donose i novu vjeru, islam, koju su Turkmeni objeručke i srčano prihvatili. Nakon Arapa, dolaze Seldžuci, pa Džingis-kan, a 1894. godine carska Rusija kontroliše ovo područje, da bi se Oktobarskom/Listopadnom revolucijom proglasila i Turkmenska republika kao jedna od (ni manje ni više nego) petnaest republika Sovjetskog saveza. Tad su ustanovljene granice Turkmenistana.

Evo gdje je Turkmenistan

A kad smo kod granica, ova država graniči sa tri „-stana“, Kazahstanom, Afganistanom i Uzbekistanom, te sa Iranom i Kaspijskim jezerom (a ne morem, kao što neupućeni govore! Jest da je velika vodena površina, ali nije spojena sa Svjetskim morem!).

Čak 90% površine Turkmenistana je pod pustinjom Karakum. Pored Ašhabada, veći gradovi su Turkmenbaši (nekada Krasnovodsk, a kasnije ćete pročitati i zašto „nekada“) i Dašoguz. Da, dobro ste pročitali.

Ako Sana teče ispod Sanskog mosta, onda je u Turkmenistanu službeni jezik ………., mada se koristi i ruski kao, kako to ustav kaže, „jezik među-etničke komunikacije“.

Eh, taj ustav je 1992. godine smislio, prenio na papir, usvojio, pročitao i primjenjivao, ne parlament Turkmenistana, nego jedan jedini čovjek, Saparmurat Atajevič Nijazov. Većini cijenjenog čitateljstva ovo ime predstavlja jedno veliko „ništa“, osim možda tog ruskog prizvuka u srednjem imenu i prezimenu, te malo izmijenjenu verziju turskog imena Murat. No, dotični gospodin je Turkmenbaši („otac svih Turkmena“). 

20 turkmenistanskih manata

Od 1948. godine, osmogodišnji Saparmurat je ostao siroče. Godine 1962. se učlanio u Komunističku partiju SSSR-a, da bi 1985. stao na čelo turkmenske Komunističke partije, koja se nakon raspada SSSR-a preimenovala u Demokratsku stranku Turkmenistana. Koliko su ona i njen lider zaista bili „demokratski“, pokazalo se 29.12.1999. godine, kada je svog Turkmenbašija parlament Turkmenistana (čiji sastav nije potrebno ni prezentovati, jer su svi parlamentarci članovi pomenute DST) proglasio doživotnim predsjednikom. Njegovom kultu ličnosti bi mogao pozavidjeti svaki diktator. Naime, Grad Krasnovodsk, kojeg smo spomenuli, a koji se nalazi na obalama Kaspijskog jezera, preimenovao je u Turkmenbaši sebi u čast, uz to što je već ranije svojim imenom i imenima članova svoje najuže porodice, nazvao nekoliko škola, aerodrom, pa čak i meteor. 

Spomenik Turkmenistanu, stalno okrenut prema Suncu

Tradicionalnu tukmensku riječ “čorek” (u značenju jezika konstitutivnih naroda u BiH „hljeb“ ili „kruh“), 2002. godine je preimenovao u Gurbansoltan edzhe – ime svoje pokojne majke. Lik predsjednika Turkmenbašija nalazi se na svakoj novčanici, dok njegovi golemi portreti vise diljem Turkmenistana, na državnim zgradama i velikim gradskim avenijama. Spomenici koji prikazuju njega i njegovu majku razasuti su svuda po zemlji. Najpoznatiji je onaj u samom srcu pustinje Karakum i onaj na vrhu najveće zgrade Ašhabada – Slavoluk neutralnosti koji se uvijek okreće licem prema Suncu.

Nijazov je izgradio golemu palaču u Ašhabadu u spomen na svoju vladavinu. “Osobno sam protiv izlaganja svojih slika i spomenika po ulicama, ali to je ono što ljudi žele” – jednom je izjavio.

Spomenik Nijazovu

Obrazovni sistem poučava mlade Turkmene da vole Nijazova, jer njegovi govori i pisana djela sačinjavaju sadržaj gotovo cijelog udžbenika. Glavni tekst je nacionalni ep koji je napisao sam predsjednik pod nazivom Ruhnama ili Knjiga duše. Ta knjiga, mješavina revizionističke historije i moralnih načela, namijenjena je usmjeravanju naroda prema duhovnosti i temelj je nacionalne umjetnosti i književnosti.

Nakon raspada SSSR-a knjige i udžbenici sovjetskog razdoblja izbačeni su s polica knjižnica te nisu nadomješteni novim izdanjima i naslovima. To je razlog da danas biblioteke u Turkmenistanu raspolažu s jako malo naslova koje nije napisao Turkmenbaši. 2004. godine, diktator je zatvorio sve ruralne biblioteke pod opravdanjem da seosko stanovništvo Turkmenistana ne čita, a u svom rodnom selu Kipčak, izgradio je memorijalni kompleks u spomen na svoju majku, uključujući i džamiju, a čija vrijednost se procjenjuje na 100 miliona $ kao simbol preporoda turkmenskog naroda. Zidovi ovog zdanja ispisani su dijelovima iz Ruhname i surama iz Kur’ana.

Plakati s likom Nijazova

Ako Vam nije dosta, čitajte dalje. Uveo je turkmensku abecedu, koja se bazira na latinici, a trebala bi zamijeniti ćirilicu, odredio je nove starosne kategorije (građani do 25. godine smatraju se maloljetnicima, mladost traje do 37. godine, a starost počinje s navršenih 85. godina) , te je preimenovao dane u sedmici/nedjelji/tjednu/hefti i mjesece po narodnim herojima i drugim simbolima. Januar/siječanj je tako preimenovan u Turkmenbaši, a april/travanj u Gurbansoltan Edzhe, po predsjednikovoj majci.

Još Vam nije dosta? Kao doživotni predsjednik Turkmenistana, proglasio je mnoge neobične uredbe kao što su:

• zabrana nanošenja šminke tv voditeljima, jer je predsjednik teško razlikovao muškog tv voditelja od ženske tv voditeljice

• ukidanje baleta i opere, nazvavši ih nepotrebnima

• zabranio pušenje na javnim mjestima 1997. nakon što je on sam bio prisiljen prestati pušiti zbog teške operacije srca

• zabranio pjevanje na playback

• zabranio slušanje radija za vrijeme vožnje u automobilu

• proglasio Dan dinje državnim praznikom

• ukinuo imena ulica u Ašhabatu, zamijenivši ih brojevima (Prva, druga, treća…ulica)

• zabranio nošenje duge kose i brade mladim muškarcima (2001.)

Predsjednička palata u Ašgabatu

• zabranio mlađoj populaciji nošenje zlatnih zubi, savjetujući da što više glođu kosti i na taj način sačuvaju zdravlje svojih zuba

• zatvorio je gotovo sve biblioteke i bolnice izvan glavnog grada

• zabranio izlazak strancima poslije 23:00 sata

• zabranio kopiranje ključeva

• njegova zlatna statua nalazi se na najvećoj građevini u Ašgabatu, na Luku Neutralnosti koji se stalno okreće kako bi reflektirao sunčevu svjetlost na glavni grad

• službena titula mu glasi “Njegova Ekselencija Saparmurt Nijazov Turkmenbaši, Predsjednik Turkmenistana i Predsjedavajući ministarskog kabineta”

• svačiji početak radnog dana započinje zakletvom na vjernost Turkmenbašiju osobno

• peterostruki je nositelj nagrade Najveći Heroj Turkmenistana

• dobitnik je Magtymguly nagrade za ostvarenje vjekovnog sna – nezavisnosti Turkmenistana

• sve demokratske izbore u svojoj zemlji dobio je sa minimumom od 95% glasova

• cijela zemlja oblijepljena je plakatima “Halk! Watan! Turkmenbashi!”. U slobodnom prijevodu – Jedna zemlja, Jedan narod, Jedan vođa.

Nijazova sahrana

Dvadeset i prvog decembarskog dana 2006. godine Centralni komitet Saveza komunista neutralnog Turkmenistana i Predsjedništvo istog objavili su proglas u kojem se kaže:

“Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Turkmenistana! Umro je drug Turkmenbaši.”

Umro je najveći sin svih sovjetskih naroda i narodnosti. Umro je otac svih Turkmena.

Umro je car nad carevima, legenda i uzor svim diktator-wannabe likovima.

Umro je Saparmurat Atajevič Nijazov.

Izvorišni materijal za ovaj tekst sam pronašao na brojnim turkmenskim web-stranicama, te sam se potrudio da vam ih, koliko-toliko, prevedem. Nadam se da sam uspio. Pogledajte i dvominutni promotivni video turističke agencije "Ashgabatsiyakhat", s kojom sam uspostavio bilateralne odnose, a vlasnik je inače moj dobar prijatelj, pa ukoliko ko želi da posjeti ovu egzotičnu i mističnu zemlju, neka im se javi. Recite da sam vas ja posl'o.